Šutnja i „sveta šutnja“ prema m. Margareti

Poznato je da neke samostanske zajednice muških i ženskih redova u svojim propisima imaju i ograničenje nepotrebnoga govora, odnosno šutnju. Šutnja, koju je m. Margareta uvela u svoju novu redovničku zajednicu, bila je dvostruka. Prva ili "stroga" šutnja nazvana je također "sveta šutnja", bila je od večernje molitve do doručka slijedećeg dana. Vrijedila je za sve dana u godini, naravno s iznimkom uz posebni događaj što bi se dogodio u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim satima. U tim slučajevima moglo se tiho, bez galame obavijestiti s. predstojnicu ili za to određenu sestru zamjenicu. U vrijeme "svete šutnje", bilo je pak dopušteno svakoj sestri govoriti sa svojom predstojnicom, naravno ako se radilo o važnoj stvari.

Sve ostalo vrijeme bila je za sestre propisana šutnja - čuvati se svakog nepotrebnoga govora kod posla, preko stuba, po hodnicima, izvan kuće, govora u nepravom času i na nepravom mjestu, što je u većim zavodima bilo i označeno s natpisom "Silentium". Razumljivo je da ta šutnja nije vrijedila za one koje su imale posla s djecom, sa strankama ili kod zajedničkog posla, gdje je bilo potrebno dogovarati, itd.

Sestre su pripovijedale da je majka Margareta glede šutnje kod posla, naročito svete šutnje, bila dosljedna. Preporučivala je sestrama neka se više puta ispituju, naročito kod ispita savjesti u podne i uvečer, kako su opsluživale šutnju. Koliko se dragocjenih sati i izgubljenog vremena ne će nikada više vratiti, koliko je pozdravnih misli namijenjenih Isusu u presvetom Sakramentu ili našoj majci Mariji bilo propušteno, a dušama u čistilištu, grješnicima, djeci ili čak nama samima namijenjenih spasonosnih milosti nije bilo udijeljeno zbog našega nehaja za šutnju.

Kao što je bio u samostanu propis za šutnju, tako je bio i za odmor (rekreaciju). I u tom je bila m. Margareta veoma dosljedna.

Nakon ručka je bila svaki dan obavezna jednosatna rekreacija. Jer je rekreacija bila uključena u dnevni red, nijedna je sestra nije smjela propustiti, pa ni predstojnica. Svaka je trebala aktivno sudjelovati kod svake rekreacije. Svaka je morala po svojim mogućnostima pomoći da je rekreacija bila doista živa i osvježavajuća. Za odsutnost je bio potreban važan uzrok i dozvola predstojnice.

Sjećam se kako smo kao kandidatkinje (u samostan sam došla 1916.) sa zanimanjem opažale živahnost, razigranost i duhovitost velikog broja sestara (50-60), koje bi se nakon ručka, po ugodnom vremenu također u vrtu ili dvorištu pod krošnjastim kestenom, sabrale u živom razgovoru. U trenutku pak kad je sat pokazao svršetak rekreacije, sestre bi ustale u tren oka, spremile svoje ručne radove (kukičanje, pletenje, itd.) i posve tiho pošle u crkvu pozdraviti presveti Sakrament, a nakon toga se hitro razilazile, bez ijedne riječi, svaka na svoju dužnost.

Za nas kandidatkinje je bilo veoma poticajno, kad bismo vidjele sestre časne starosti i na važnim položajima u upravi družbe, kako bi nakon večernje molitve čekale na pobožnu molitvu svetom Trojstvu: "Slava Ocu...!" zatim bi točno sve najednom ustale i bez otezanja disciplinirano otišle na počinak.

U samostanskim prostorima uvukao bi se divan mir, koji je u nama, koje se još nismo otresle svjetovne buke, iz koje nas je pozvao Božji glas, pobuđivao sreću i spokoj, naprosto pobožnost. I mi smo išle na počinak s molbom Bogu, da bi i nama bilo dano što prije stupiti u redove tih naših vrijednih sestara.

Još riječ-dvije glede dopuštenja za rad poslije večernje molitve. Znalo se dogoditi da su sestre imale mnogo posla s pripravom za sljedeći dan, što popodne nisu dospjele dovršiti. Već prije večernje molitve trebala je svaka tražiti dozvolu, koju je naravno dobila. Ipak takvi noćni posao nije smio prijeći u običaj radi zdravlja sestara, kao što je bilo rečeno.

Za noćno učenje, posebno mi mlade, ne bismo dobile dozvolu. Savjetovali bi nam da za učenje što bolje iskoristimo vrijeme tijekom dana. Sigurno su naše odgojiteljice imale za to svoje razloge.