Ustanovljenje nove družbe školskih sestara u Mariboru

Trinaesti dan mjeseca rujna 1869. godine bio je za novu malu redovničku zajednicu Školskih sestara u Mariboru veliki dan. Taj dan je biskup Stepišnik ustanovu odobrio i za njeno vodstvo potvrdio s. Margaretu Pucher, te joj prema praksi Crkve, kao utemeljiteljici družbe podijelio časni naslov: časna majka.

U Povijesti mariborske provincije koju su napisale s. Leonita Rojs i s. Avguština Zorec, značajan je odlomak koji glasi: "Taj dan je rođendan naše družbe, a Maribor je njezino rodno mjesto."

Tako je družba Školskih sestara prva crkvena redovnička ustanova koja je nastala u Sloveniji.

Crkveno-pravno je bila biskupska ustanova i potpadala je pod jurisdikciju mariborskoga biskupa dr. Stepišnika, prvoga nasljednika biskupa Slomšeka.

Također je za grad Maribor bila godina 1869. važna, jer je za odgoj školske mladeži dobila prvu crkvenu ustanovu s imenom Školske sestre sv. Franje Asiškoga.

Sestra Nepomucena je sestri Gertrudi Neuwirth, s. Regini Gosak i drugim sestrama pripovijedala, kako je taj dan za mladu redovničku zajednicu bio sretan i veseo kad je konačno od Crkve odobrena i primljena. A s njima je bio veseo i brojni naraštaj kandidatkinja od kojih je sestra predstojnica njih sedam već pripravljala za redovničko oblačenje. Isto tako bila je sretna predsjednica Društva katoličkih gospođa grofica Brandys, koja je posjetila utemeljiteljicu, majku Margaretu, čestitala joj i kao dokaz daljnjega zajedničkog savjesnog rada za mariborske mlade - stisnula joj ruku.

Naravno, gdje su bile sestre i kandidatkinje, zadržavala su se i djeca; stoga su svi pošli u kapelu i u zahvalu Bogu zapjevali Te Deum, te izmolili krunicu na čast Kraljice svete krunice.

Kad su sestre te večeri nakon zajedničke molitve primile prvi večernji blagoslov od majke Margarete, klečeći su joj poljubile ruku i obećale da će joj biti do smrti vjerne, da će se svim snagama posvetiti radu za zapuštenu mariborsku djecu, da će se po njezinom primjeru truditi u vjernosti prema Bogu te od svetog oca Franje učiti ljubiti i služiti raspetome Spasitelju.

S tim je bio taj dan zaključen. S. Nepomucena kaže, da su sve pošle na počinak osim m. Margarete. Ona je ostala u kapeli do jutarnjih sati. Razumjele su da se, nakon svega što joj je donio dan, zaželjela mira. I gdje da taj mir nađe, ako ne u noćnim satima pred tabernakulom kućne kapele.

Tko zna, što joj je u tim noćnim satima sjećanje još uvlačilo u molitvu? Možda to, što je silno pogađalo da nije mogla zaboraviti: prizor, kad su djeca koja su sestrama dolazila u školu, počela sa sobom dovoditi svoje trogodišnje, četverogodišnje i petogodišnje sestre i braću, krajnje zanemarene i gladne. Kad bi dobili kruha, objema rukama su ga gurali u usta, zatim bi sjeli na ulicu, okrenuti prema vratima, očekujući hoće li se opet otvoriti da bi bilo još što dobili za svoj gladni želučić. Naravno da su dočekali još ručak, a za odlazak večeru. Takvi pohodi su bili sve češći i brojniji. Pa ne samo male sestre i braća. Gladna ulična dječurlija, držeći se za ruke, više puta su dolazila sestrama po kruh.

Tu djecu sestre nisu poznavale, jer ih Društvo katoličkih gospođa još nije bilo uzelo u popis potrebnih. A sestre će morati i za tu djecu nešto učiniti da ne budu uzalud upirala svoje gladne oči, koje su čeznule za kruhom, ljubavlju i lijepom riječi. M. Margareta zna, da će njezine sestre sve to djeci dati. Ali to nije sve. Majka Margareta je tražila odgovor u molitvi. Da je za njih imala krov, bila bi ih primila, da ne sjede po cesti slabo obučeni i bosi po svakom vremenu. Ne radi se o prostoru, nego i sestrama koje još nedostaju. A možda bi i išlo sada kada imaju kandidatkinje. Te dobre djevojke iz naših sela, iz zdravih vjerničkih obitelji, prale bi djecu, krpale im košulje, haljinice, pregače, s njima se igrale, pjevale, pripovijedale im o anđelima koji djecu čuvaju, slušaju što govore, gledaju ih što rade; učile ih moliti, onako kako su ih njihove dobre majke kod kuće učile. Također o dobrom Isusu i njegovoj majci Mariji znale bi im kandidatkinje puno toga lijepoga pripovjediti.

M. Margareta se s pouzdanjem obraćala prema kipu Majke Božje i molila: "Marijo, budi naša gospodarica, naša čuvarica i majka..." Trebali su dječji vrtić, i to čim prije da se djeca, prepuštena sama sebi, u slabom društvu ne bi izopačila, naučila ružne riječi, laži, krađe i tome slično.

Pred oči majke Margareta je te noći za vrijeme molitve u kapeli došla slika njene, od Crkve potvrđene, družbe i njen razvitak. Vidjela je da će se s Božjim blagoslovom ta njena družba raširiti i obuhvatiti bližu i dalju okolicu. Bit će mnogo rada. Kandidatkinje se prijavljuju, a nemaju ih kamo primiti; nedostaju prostorije za učionice i djecu bez doma.

U mašti je sebi stvorila veliku zgradu za buduću školu od osnovne do učiteljske, da se i redovnički naraštaj može školovati kod kuće, gdje će biti radionice za švelje, za ručni rad, gdje će biti radionica za vezenje crkvenog ruha, školski kabineti za razne struke, itd.

I samostan za sestre naše nove družbe? Ta već sada nemamo gdje stanovati i stisnute smo do krajnjih granica. Kako će to biti kad broj sestara bude narastao? A mora rasti radi školskih potreba zavoda. Treba računati na više od sto sestara ili kandidatkinja.

Gdje će biti kućna kapela? Ma kakva kapela, crkva za buduće školske sestre, kandidatkinje, učenice, gdje će biti mjesto za Boga među nama, gdje će se sakupljati na klanjanje Presvetom Sakramentu, na zajedničku molitvu, na sv. misu, redovnička oblačenja kandidatkinja, zavjete novakinja, duhovne vježbe za sestre, ne samo za domaće mariborske, nego i za one koje će djelovati u drugim krajevima, drugim kontinentima, koje bi od vremena do vremena rado došle doma u kuću maticu, da sakupe nove duhovne snage za rad u podružnicama.

Sveti Josipe, kako će naša mlada družba sve to uzmoći? Te zgrade neka bi služile svojoj svrsi za sto godina i još dalje. Ali nemamo ni potrebnoga mjesta za gradnju niti novaca. Gdje je građevni materijal, gdje su obrtnici, gdje radnici!

Sveti Josipe, budi naš skrbnik, uzmi u zaštitu našu mladu družbu Školskih sestara. Ti se brigaj i vodi sva naša djela, koja su potrebna za naš rad ovdje i u budućnosti, a možda i negdje drugdje. Sveti Josipe, ti koji si znao za svoju obitelj naći dom i za nju se brigati, pomozi nam; tebi izručujemo sve svoje velike brige. Ti sve vodi kao i dosada, kad nas nisi nikada ostavio nego si vodio sve tako, da je bilo dobro. Sveti Josipe, budi naš skrbnik i naš hranitelj i unaprijed. Samo s tobom ćemo moći učiniti te velike stvari, nositi sva nepredviđena bremena, koja nam naš novi odgojni zavod nalaže. Sveti Josipe, pomozi nam! Sveti Josipe, moli za nas!

Dragi Isuse, koji među nama prebivaš, ostani s nama i našom družbom. Tebi, naš božanski Učitelju, izručujem sve naše odgojno i školsko djelovanje, blagoslovi ga, da ispunja božanske planove za vrijeme i vječnost. Po rukama tvoje i naše majke Marije, izručujem sebe, svoju mladež i sestre, koje budu bilo kada stupile i djelovale u našoj družbi, i sve koji su nam izručeni. Sve polažem u božansko Srce Isusovo. Postani kralj naših srdaca i naših duša, jer oni su Božja svojina. Molim te, rasvjetljuj nas i obrati svoj pogled na našu dušu i njezine potrebe, da te svom dušom častimo i da ostanemo vjerne zavjetima, koje smo tebi, Kralju, obećale zauvijek. Blagoslovi nas da slušamo glas evanđeoskih riječi i sva Božja nadahnuća koji su dar tvoje dobrote, te da se s tvojom milošću po njima ravnamo.

Blagoslovi nas da nikada ne govorimo ono što ti, dobri Isuse, nerado slušaš. Daj da budu naše riječi istinite i pravedne i da nikad ne vrijeđaju Boga ni bližnjega.

Blagoslovi naše jadno ljudsko srce da ne bude nikada nevjerno tvojoj ljubavi s kojom si išao za nas u trpljenje i smrt na križu...

O Isuse, svjesna svoje nevrijednosti i ništavnosti, prostrta pred Tobom, vapijem Ti sa svom zahvalnošću i odanošću u ovoj uri koju si mi udijelio, vladaj nad nama, samo Ti, o dobri i milosrdni Isuse! Budi kralj i vladar naših srdaca i naših duša zauvijek.5

--------------

5 Po svojim obiteljsko sestrinskim odnosima prve sestre su jednom zapitale s. Margaretu, kako je u kapeli probdjela u molitvi prvu noć nakon 13. rujna 1869., kada je biskup Stepišnik imenovao za prvu časnu majku samostalne družbe Školskih sestara u Mariboru. Malo je zastala, kao da o toj noći nerado govori, zatim je ipak udovoljila i pripovjedila o svojim razmišljanjima, o potrebama povezanim s novom družbom, a također i o brigama, molitvama i molbama Isusu, Mariji i Josipu. Jedna između sestara je to stenografirala i dala drugim sestrama. U Repnjama nam je s. Fabijana, naša predstojnica, to pročitala. I tako se je gotovo u cjelini sačuvalo u mojem sjećanju do danas.