Usporedba s utemeljiteljima redova

Jer se sumnje o samostalnosti družbe Školskih sestara u Mariboru odnose i na s. Margaretu, razmišljala sam o nekim muškim i ženskim redovnima koji postoje još danas. Neki od tih starijih redova imaju brojne svece i mučenike. Za čitanje mi je poslužila knjiga "Životi svetaca" i neki zapisi iz raznih vjerskih publikacija. Navodim neka svoja razmišljanja u tom smislu.

  1. O našem ocu svetom Franji mislim da nitko ne sumnja da je pravi utemeljitelj triju redova.
  2. Kristov namjesnik na zemlji, rimski papa, je zajednicu pokorničkoga reda manje braće, koju je ustanovio najmanji brat Franjo Asiški, odobrio te ga sa svojim blagoslovom pravno potvrdio.
  3. Isusovce je ustanovio Ignacije Lojolski: tu činjenicu nalazimo već na prvim stranama njegovoga životopisa.
  4. Sveti Vinko Paulski je ustanovio družbu lazarista i su-utemeljitelj je sestara milosrdnica.
  5. Sveta Angela Merici, doduše trećoretkinja, ustanovila je red uršulinka.
  6. Kako vidimo u časoslovu od 17. veljače, red servita je ustanovilo sedam svetih utemeljitelja. Vjerojatno da sada nitko nije opovrgao da su legitimni utemeljitelji.
  7. Neka na koncu toga našeg nabrajanja spomenem još Albanku, majku Tereziju iz Kalkute u Indiji. Istupila je iz ustanove loretskih sestara u Irskoj i u Indiji ustanovila svoju ustanovu Misionarka ljubavi. Utemeljiteljica tih Misionarka ljubavi je majka Terezija. Za požrtvovnu ljubav u radu za one najpotrebnije dobila je Nobelovu nagradu. Zanimljivo kod toga je to, što mi je usput došlo napamet, da nikome od te jedinstvene Nobelove ustanove nije došla misao da bi naslov nagrađene tražio kod "loretskih sestara" u Irskoj, gdje je jednom pripadala, nego je priznanje bilo poslano u Indiju na adresu "Misionarka ljubavi", ustanovi koju je dozvala u život sama nakon odlaska od "loretskih sestara". Pa i Ivan Pavao II., engleska kraljica Elizabeta II. i brojne druge značajne ličnosti, čestitke su adresirali na skromnu redovnicu majku Tereziju iz Kalkute, a ne na prijašnju ustanovu iz koje je istupila.


Mislim da baš taj primjer Albanke majke Terezije pomaže shvatiti i primjer utemeljiteljice mariborskih Školskih sestara, majke Margarete Pucher. Obje su u početku pripadale drugoj zajednici. Kada su shvatile da bi njihovo djelovanje bilo neophodno među ubogima, iz ljubavi su istupile iz prethodne zajednice, te se u novim okolnostima posve slobodno posvetile; majka Margareta mariborskoj siročadi, a majka Terezija pak još siromašnijima, zapuštenima i umirućima uz ceste i pločnike indijskih gradova. A obje su tamo, gdje je njihovo samilosno srce vidjelo potrebe i željelo pomagati bližnjemu u krajnjoj, pa i smrtnoj tjeskobi.

Za zaključak poglavlja o ustanovljenju Školskih sestara i njihove utemeljiteljice majke Margarete Pucher, jer sam bila primorana čitati, razmišljati i o tim se crkveno pravnim stvarima savjetovati, došla sam do zaključka koji povijest i praksa potvrđuje, da Crkva nije ustanovljivala redove i družbe, nego je samo one već ustanovljene potvrđivala.

Brezje, 3. ožujka 1992.
s. Hedvika Puntar

Dodatak

I još jedan dodatak. Da je majka Margareta utemeljiteljica mariborskih Školskih sestara, razvidno je iz novinskih izvještaja prigodom njezine smrti i sprovoda.

Povjesničar - arhivar g. Ožingar je pregledao novine koje su izlazile u Mariboru u vrijeme djelovanja i smrti m. Margarete i našao je u tjedniku "Slovenski gospodar" kratku obavijest, koju u prijepisu navodim:

Slovenski gospodar, 7. ožujka 1901., str. 4:

"U zavodu čč. školskih sestara u Mariboru je umrla 6. ožujka bivša č. majka i utemeljiteljica mariborskoga zavoda s. Marjeta Pucher u 83. godini svoje dobi. Sprovod će biti danas u 4 sata. Neka počiva u miru!"

Ta kratka obavijest kaže da je čak novinarsko pero znalo zapisati "da je umrla... časna majka i utemeljiteljica mariborskoga zavoda... i potvrđuje mišljenje da je uvjerenje o utemeljiteljici m. Margaeti Pucher već u tom vremenu prisutno.

Na kraju ovih zapisa još dodatak iz knjige "Pastir budućnosti", koju je o Slomšeku napisao Alojz Rebuha te je baš u to vrijeme izašla kod Mohorjeve družbe u Celovcu. Na stranici 234. piše da je Slomšek 30. ožujka 1860. godine stavio na papir zamisao o ustanovi dobrotvornog društva gospođa, koje neka bi se brigalo prije svega za siromašnu i zapuštenu mariborsku žensku mladež.

Vodstvo toga Katoličkoga društva gospođa preuzele su dvije izabrane duše tadašnjeg Maribora: kao predsjednica Sofija Brandys, a kao duhovni asistent tadašnji konzistorijski savjetnik Franc Kosar.

Na stranici 235. zapisano je: Plodove svojih zamisli Slomšek nije vidio... Samo pola godine je bio u grobu, kad je sjetva već visoko isklijala.

I tako su se u listopadu godine 1864. u Mariboru na molbu društva, duhovnika Kosara te Slomšeka, naselile četiri Školske sestre iz Algersdorfa za poučavanje u pletenju i šivanju. Ta sjetva je bila već visoko uzrasla.

Do novoga napretka u rastu došlo je pak 1869. godine na poticaj sposobne i razumne s. Margarete Pucher, koju je u tom podupro biskup Stepišnik, da bi se mariborska podružnica osamostalila. Osamostaljenje je bilo pravno potvrđeno službenim pismom koje je biskup Stepišnik poslao sekavskome biskupu Zwegeru. Mariborska se podružnica tako odijelila od kuće matice u Algersdorfu i postala slovenska...

S tim je ne samo Lavantinska biskupija nego i slovenska Crkva dobila svoju prvu samostalnu odgojnu družbu.

Sa slovenskog prevela: s. Berhmana Nazor
Split, 1997.