Slavlje u Luhwinji

25. listopada 2014. - 23:40 -- s. Marija Petra Vučemilo

Zahvala Bogu za velika dobročinstva tijekom 40 godina života i djelovanja u DR Kongu

U subotu 25. listopada svečano je proslavljena 40. obljetnica misijskoga djelovanja naših sestara u DR Kongu. Ujedno je proslavljena i 50. obljetnica redovničkoga života s. Romane Baković i 60. obljetnica redovničkoga života s. Blaženke Barun, naših prvih misionarka.

Svečano euharistijsko slavlje u velebnoj župnoj crkvi u Luhwinji prepunoj vjernoga puka Božjega predvodio je nadbiskup Bukavua mons. François Xavier Maroy u zajedništvu s tridesetak svećenika. Na slavlju su sudjelovali brojni dobročinitelji i suradnici naših sestara iz Luhwinje, susjednih mjesta i većinom iz Bukavua. Tom prigodom sestre je pohodila i u slavlju sudjelovala provincijalna predstojnica s. Leonka Bošnjak Čovo u pratnji provincijalne tajnice s. Marije Petre Vučemilo.

Na početku zahvalnog slavlja s. Mirabilis je ukratko iznijela povijesni tijek misijske zajednice sestara, a na kraju se prisutnima obratila provincijalna predstojnica s. Leonka.


Prije četrdeset godina Luhwinja je bila jedno zaboravljeno i zapušteno selo u planinama. Bila je to kapelanija župe Burhale, udaljena preko 50 km. Svećenik je dolazio jednom ili dva puta godišnje. Nije tada bilo ni motora ni automobila. Za ići na misu ili na vjeronauk trebalo je prevaliti sve te kilometre. I to po svakom vremenu: ako nisu tropske kiše i blato, onda upeče sunce.

U župskim knjigama Burhale pronašli smo da je misionar Hostens daleke 1944. godine prorekao da će Luhwinja postati župa. Vjernici su molili i nadali se, vjerujući da će ono što svećenik kaže, Gospodin koji poznaje vrijeme i njegov je gospodar, znati kad će odgovoriti na njihove molbe. Prvog ožujka 1974. godine to se proroštvo ostvarilo. Tadašnji je nadbiskup Mulindwa Mutabesha podario Burhinji, Luhwinji i Kazibi župu sa sjedištem u Luhwinji. Ime joj je Dolina Duha Svetoga. Nova je župa povjerena franjevcima iz Hrvatske. Bila je tada sedamnaesta župa nadbiskupije Bukavu u kojoj su tada bila tri dekanata: Ngweshe, Bukavu i Kabare.

Šest mjeseci nakon toga nezaboravnoga dana, 13. rujna 1974. godine, prve školske sestre franjevke u Luhwinji postaviš svoj šator. Bile su to sestre Romana Baković i Erika Dadić, a dopratile su ih vrhovna predstojnica s. Josephine Tominac, Amerikanka i s. Serafika Balajić, Hrvatica koja tada bijaše provincijalka. Sestre nisu imale kuću i započelo se u teškom siromaštvu. U ožujku 1975. godine došle su sestre Blaženka Barun i Ljubomira Kustura.

Od samog dolaska sestre su se prihvatile teškog posla, a to je učenje urođeničkog jezika mashi. Trebalo je puno dobre volje i strpljivosti da bi dobro naučile urođenički jezik, da bi upoznale taj dragi, ljubazni narod, njihove običaje, život i potrebe.

A kako su to radile? Torbu na leđa, štap u ruke i putuj od sela do sela, preko ogromnih brda na kojima se prostire nova i vrlo rasprostranjena župa. Susresti ljude, upoznati ih i vidjeti njihove životne situacije i potrebe, to je bio njihov život.

Kako su lijepi tragovi onih koji pronose Radosnu vijest! Tako su išle u Kamagagi, u Mugurhu, u Ntondo, u Cihumbi, u Bwishashi... Mnoge su tajne izrečene i novosti izmijenjene po tim putovima naših planina.

Od otvorenja župe kršćani nisu prestali moliti o. nadbiskupa Mulindwa da im izmoli sestre koje će se brinuti oko zdravstva, školstva, i ostalih potreba razvoja. Tako se za Božić 1979. godine s. Mislava Prkić pridružila sestrama i već nakon nekoliko mjeseci počela je poučavati u srednjoj školi. Početkom godine 1981. sestre Većenega Dovranić i Mirabilis Višić, medicinske sestre, došle su da bi vodile brigu o zdravstvu. Tad je to bio obični dispanzer, a danas je velika lijepa bolnica.

Godine 1988. otvorile smo zajednicu u Nyantende, sa tri sestre. A godine 1993. otpočele s redovničkim odgojem. I po velikoj providnosti Gospodnjoj 1994. godine dobile smo kuću u Ngubi u Bukavuu, namijenjenu za novicijat. U to vrijeme u susjednoj zemlji izbija rat koji je ožalostio mnoge obitelji, odnio brojne živote, zaustavio razvoj i preinačio puno toga i kod nas. Kad navršismo trideset godina naše prisutnosti, 2004. godine otvorile smo i četvrtu zajednicu sestara - u Muhungu, u župi Mater Dei u Bukavuu.

U životu misionara ne manjka problema. I mi smo tijekom proteklih godina prošle kroz mnoge poteškoće. U samim početcima neki su se s nama šalili, htjeli su nas i obeshrabriti pitajući, tko nam pokaza put do Luhwinje. A mi uvjerene, uvjeravamo da nas je sam Gospod ovdje želio i da je Njegova volja da se ovdje nalazimo i sada. Njemu slava i čast!

Ono što nas je najviše smetalo, nas i cijeli naš dragi kongoanski narod, jest pomanjkanje mira, bjegovi, skrivanja i česti napadi. U tim neredima bile smo prisiljene zatvoriti zajednicu u Nyantende u veljači 1997., a ovu u Luhwinji u kolovozu 1999. godine, i sve smo pobjegle u Bukavuu. I u ovom trenutku zahvaljujemo svim kršćanima i ljudima dobre volje jer nas nisu zaboravili ni ostavili. Dapače, primili su nas i skrivali dokle god je to bilo moguće. Narod je poštivao i sestre i zajednicu. Neka im Gospodin blagoslovi srce puno ljubavi i pažnje! Isto tako ne prestajemo zahvaljivati odgovornim sestrama naše Družbe i Provincije. U svim poteškoćama bile su uz nas, ohrabrivale nas. Neka ih Gospodin blagoslovi!

A On je nepredvidiv. On zna vrijeme i poznaje dubine srdaca. Pred kraj godine 2007. ponovno smo se vratile i otvorile zajednicu u Nyantende i u Luhwinji.

Danas je naša radost velika. Zahvaljujemo Gospodinu što nas blagoslivlja i umnaža: trenutno nas je u zajednici dvadeset sestara, šest postulantkinja i trinaest kandidatkinja. Za sva dobra i čudesa Gospodnja zahvaljujemo Tvorcu života!

Gospodine, Ti koji poznaješ naša srca i bubrege, budi blagoslovljen svugdje, uvijek i dovijeka! Hvala Ti, hvala, hvala 60 puta, 50 puta, i hvala 40 tisuća puta!

s. Mirabilis Višić