Skupljanje milodara

S. Nepomucena Ziggal je vjerojatno bila gradsko dijete, zato se toliko divila prelijepom zavičaju svoje predstojnice s. Margarete. Govorila je da je uvijek željela izvan grada, na selo. Kako sretna je bila kad bi je za vrijeme velikih praznika sestra predstojnica Margareta uzela sa sobom u "prošnju" (sakupljale su razne stvari za potrebe sirotišta). Išle su od sela do sela, od kuće do kuće. Darove koje bi dobile nosile bi kod nekog seljaka, koji bi sve što su skupile vozio konjskom spregom u Maribor.

Na putu u svako selo, za njegove stanovnike izmolile bi krunicu, najčešće pred križem ili Marijinom kapelicom, kojih nije nedostajalo ni u jednom selu, ili pak pred slikom sveca, zaštitnika sela. Koliko je samo bilo po selima tih "Božjih znakova"! Na brežuljcima zasađenim vinogradima, bijele crkvice sa zvonicima koji su tri puta na dan zvali na anđeoski pozdrav, uz razne nepogode ognja, groma ili tuče zvali su na molitvu, da ih Bog očuva od svakoga zla. Na ravnicama i blagim padinama bili su travnjaci, njive i voćnjaci, u travi pak cvijeće svih vrsta i ptičice, koje je "naša" predstojnica sve poznavala po pjevu. S. Nepomucena ih je poznavala samo iz školskih knjiga. Oko kuće su prpale kokoši, guske i purani... Sve je pjevalo. Sve se na svoj način javljalo i miješalo s igranjem djece.

U ogradama su pasli konji i ždrjebad, krave i telad, svinje i ovce, da je bilo dovoljno vune za zimsku odjeću djece i odraslih. Koliko toga lijepoga za oči i uši čovjeka iz grada!

I kako su ti dobri ljudi sestre s poštovanjem primali! Neki su od njih prvi put vidjeli redovnice. Događalo se je, da su djeca, koju su majke dovodile, klecala pred sestre, sklapala ručice i počinjala moliti. Naravno, naša s. predstojnica bi ih prekrižila i darivala ih medaljicama i svetim sličicama.

U programu skupljanja milostinje bilo je i nenapisano pravilo da bi se sestre javile u župnom dvoru dotičnoga kraja i zamolile za prenoćište. S veseljem su ih primali i podvorili, tamo bi se odmorile, ujutro prisustvovale sv. misi, izmolile svoje obavezne molitve, te tjelesno i duhovno okrijepljene odlazile dalje.

Na tim svojim putovima mnogo su molile, glasno ili tiho, zajedno ili svaka za se. U tome je bila s. predstojnica vrlo ustrajna i dosjetljiva. Na svoj način je molila i pozdravljala sveta "seoska znamenja" - male kapelice, koje su bile ukusno ukrašene papirnatim i poljskim cvijećem. S. Nepomucena je prvi put slušala ružarij, koji su klečeći molile pred seoskim križem, što ga je izvanredno britkoga izradio koji domaći drvorezac - samouk. Taj je križ naprosto vapio za molitvom: "koji je odbačen od svijeta i ostavljen od nebeskog Oca za naše grijehe umro na križu".

Razgovarale su među sobom i s ljudima, koje pak s. Nepomucena nije razumjela.

Vjerojatno je bilo tako kako je nama kandidatkinjama pripovijedala s. Brigita Neuwirth, teta četiriju sestara - redovnica Neuwirth: "Kada smo mi djevojke donijele od kuće sestrama nešto za djecu, bilo nam je tako lijepo, jer bi se 'majka' raznježila te bi s nama u našem dijalektu razgovarala".

Tako bi bilo sa sabiranjem milodara obično cijeli tjedan, iz dana u dan, od sela do sela - ne toliko po cesti koliko po njivama i travnjacima bogato zasijanih cvatućom djetelinom, potočnicama, ljutićem, tratinčicama - išle su od domaćinstva do domaćinstva te lijepe zemlje Štajerske, koja nam je dala biskupa Slomšeka, utemeljiteljicu družbe Školskih sestara u Mariboru, m. Margaretu Pucher i veliki broj sestara koje su kod kuće i u drugim pokrajinama djelovale i za Crkvu odgojile veliki broj djece Božje.

Za građane i okolicu je pak dolazak redovnica bila velika novost. S. Nepomucena Ziggal o tom pripovijeda:

Kad smo se pojavili na ulicama Maribora, po tadašnjem običaju dvije po dvije, ispočetka bi se odškrinula vrata i prozori i ljudi su nas s poštovanjem i veseljem pozdravljali. Neki su pak dobacili manje primjerne opaske. Svakome smo odgovarale prijazno. Naš svagdašnji put je bio u crkvu, u trgovinu, na tržnicu i još ponegdje. Hodale smo uvijek šuteći. Obazirati se za ljudima i gledati izloge, nije bilo dopušteno. Molile smo tiho (franjevačku) veliku krunicu koju smo nosile o pojasu kao jedan znak redovništva! (Napomena s. Hedvike: To je vrijedilo sve do Koncila, kad smo promijenile redovničko odijelo.) Kad smo pak imale u kući više djece i posao se umnožio, s. predstojnica je za pratnju po gradu uzimala sa sobom dvoje djece, obično manje primjerne. I znalo se dogoditi da bi se doma vratila bez svojih malih prijatelja. Kod prvog uličnog ugla su "nekadašnje ptičice bez gnijezda" odletjele u slobodu. Tek prema večeri našli bi ih roditelji u društvu nekadašnjih prijatelja i doveli ih natrag na čuvanje sestrama.