Sjeme koje obilato rađa na njivi Gospodnjoj

7. prosinca 2016. - 17:39 -- šsf

Postoje trenutci u životima ljudi i zajednica koji ostavljaju neizbrisiv trag, trenutci kada u potresnosti događaja iščitavamo vrijeme osobitog pohoda Gospodnjeg. Nasilna, mučenička smrt naše s. Clare Agano Kahambu u DR Kongu jedan je od takvih trenutaka koji se duboko zasijeca u povijest naše zajednice. Vijest o njezinoj smrti ostavila nas je, kao krhka stvorenja, šokirane i u nijemoj tuzi, ali nas je kao vjernice pročistila i otvorila vrata novoj milosti. Ujedinjene u molitvi, u Duhu Kristovom koji nadilazi sve granice, kroz ove dane osjećale smo neobičnu povezanost i jedinstvo Provincije, ali i posebnu duhovnu bliskost sa s. Clarom, iako je gotovo nijedna od nas nije osobno poznavala.

Na dan njezinog pogreba u Kongu 6. prosinca, od s. Clare oprostili smo se misom zadušnicom i u samostanskoj kapeli na Lovretu. Euharistijsko slavlje predvodio je biskup hvarsko-bračko-viški i predsjednik Vijeća za misije Hrvatske biskupske konferencije mons. Slobodan Štambuk zajedno s nadbiskupom splitsko-makarskim mons. Marinom Barišićem, provincijalom franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joškom Kodžomanom, nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj Antonom Štefanom i ostalim brojnim svećenicima. Uz lovretske sestre i sestre drugih zajednica Provincije, slavlju su prisustvovale provincijalne predstojnice Mostarske i Bosansko-hrvatske provincije školskih sestara, provincijalke i sestre ostalih družbi koje djeluju u Splitu te prijatelji Provincije i misija.

U utješnoj propovijedi biskup Štambuk naglasio je neminovnost križa, teških i gorkih trenutaka u životu kršćanina, ali i njihovu trajnu i višestruku plodonosnost. Nakon misnog slavlja od s. Clare oprostila se provincijalna predstojnica s. Andrea Nazlić. Evocirajući uspomene na njihov nedavni susret upoznala nas je s detaljima njezinog života, njezinim predanim radom u službi najugroženijih. Naglasivši veličinu žrtve i mučeništvo kao krunu i vrhunac kršćanskog života, ohrabrujućim riječima od s. Clare oprostio se i don Anton Štefan. S nekoliko utješnih riječi sestrama se, na samom kraju, obratio i mons. Marin Barišić završivši ovo dostojanstveno slavlje.

Potresna su, kako reče psalmist, djela Gospodnja vidljiva u životima ljudi koji mu se posvetiše. Nepronicljiva ljudskom oku ostavljaju nas nijemima i punima strahopoštovanja pred otajstvom njegovih nauma. Jedno znamo: mučenička krv sjeme je koje obilato rađa divnim plodovima na širokoj njivi Gospodnjoj. Iako tužne, ponosne smo i zahvalne za plodonosni život ove naše sestre kojim je obogatila našu Provinciju. Neka joj Bog, koji ju je suobličio slici svoga Sina, bude slava i vječna nagrada!

s. Marina Fuštar

--------------------

Riječ oproštaja provincijalne predstojnice

S. Clara Agano Kahambu

Na blagdan Svih Svetih franjevačkog reda, 29. studenoga 2016. godine, o trećoj uri kad je i Krist podnio smrtnu muku i Ocu predao svoj život s križa, naša je draga s. Clara Agano završila svoj ovozemaljski život te se po mučeničkoj smrti pridružila onima koji zauvijek žive u zajedništvu s Ocem.

S. Clara Agano Kahambu, krsnim imenom Agano, što znači savez rođena je 3. srpnja 1976. godine u župi Luofu, biskupija Butembo-Beni u Demokratskoj Republici Kongu, od oca Jean - Pierre i majke Anastasie Kahindo kao peto dijete u obitelji s desetero djece.

Bila je među prvim djevojkama iz Sjevernog Kivua koje su se odlučile za redovnički život u našoj zajednici. Imala je tada 24 godine. Bitno je napomenuti da je takav čin zahtijevao veliku odvažnost i hrabrost jer se trebalo, poput Abrahama, otisnuti iz poznatoga kraja i domaćega okruženja u nepoznato. Naime, sjever  DR Konga ima sasvim drugačiji mentalitet, običaje, jezik… U afričkom kontekstu rečeno sve novo je dovoljno riskantno kad se iziđe iz uhodanoga stila života. Za mog nedavnog službenog pohoda sestrinskim zajednicama u Misiji, u našem osobnom razgovoru pripovijedala mi je kako se odlučno upustila u tu avanturu svoga života, ne pitajući se previše što će biti sutra. Brinula se za svaki novi dan, očito prepuštajući Bogu ono što će donijeti sutra.

U našu zajednicu u Misiji u DR Kongu primljena je u kandidaturu 16. studenoga 2000. godine u Bukavuu; u postulaturu 5. kolovoza 2001. godine. Kanonsku godinu novicijata započinje 25. kolovoza 2002. godine. Doživotne je zavjete položila 2. kolovoza 2010. godine.

Prije dolaska u samostan završila je srednju školu. Nakon novicijata s. Clara je poslana na studij obiteljskog pastorala u Bukavuu (2004.-2007.). Od dolaska u samostan i početka redovničkoga života pokazivala je sklonost radu s mladima. Stoga joj zajednica 2008. godine povjerava službu ravnateljice u srednjoj školi „Ifendula“ u Luhwinji u kojoj predaje psihologiju, pedagogiju i vjeronauk. Na toj službi ostaje do 2013. godine kad je premještena u Bukavuu za ravnateljicu domaćinske škole "Marie Madeleine" koja (od 2001. godine) djeluje u prostoru župe Mater Dei u Muhungu.

S. Clara se u toj školi do zadnjega dana, dok na silu nije prekinuta njezina požrtvovnost, kao majka i sestra brinula za djecu i mlade, djevojke i žene koje iz bilo kojih razloga nisu mogle pohađati redovitu školu. Uz pouku omogućuje im da dođu do svjedodžbe o završenom osnovnom obrazovanju te one gotovo kao po čudu mogu nastaviti srednju školu i napredovati poput ostalih, redovitih učenika. Razlozi njihovoga kasnijeg školovanja različite su naravi. Uglavnom je uzrok siromaštvo ili briga o mlađoj braći i sestrama, a nažalost vrlo je utjecajan običaj da se djevojkama ne omogućuje obrazovanje jer su one radna snaga. S. Clara je dobro poznavala tu problematiku diskriminacije. Bila je svjesna njihove ranjivosti, a i sama puno puta pogođena njihovom patnjom, svesrdno se zauzimala da se djevojke i žene školuju. Zajedno sa svojim kolegama profesorima učila ih je čitati i pisati. Osposobljavala ih je za život uvodeći ih u obavljanje raznih domaćinskih poslova. Njezina je misija bila učvrstiti ih u samosvijesti i dovesti ih do potrebitoga znanja, bitnog ključa za uspjeh. Učenici su je iskreno voljeli i cijenili, usprkos ili možda zahvaljujući baš tomu što je bila zahtjevna.

To sam se i sama osvjedočila kada sam sa s. Clarom posjetila djecu i djevojke u domaćinskoj školi "Marie Madeleine". Ona je svakoga poznavala. S velikim mi je žarom željela pokazati svako dijete i predstaviti svaku osobu s njezinom sudbinom i potrebama. Dobro se sjećam lica djevojke koja zbog pretrpljenih trauma nije mogla ni govoriti. Ona ju je zadržavala da ostane u školi iako je znala da neće biti nekoga napretka. No, s tim nije ni računala. S. Clara je imala nakanu djevojku skloniti i očuvati od života na ulici.

Tko će nastaviti to poslanje skrbi o onima s ruba društva, diskriminiranima? Vjerujemo, poslat će Bog radnike u svoju žetvu koja je na afričkom tlu tako obilata.

S. Clara, bila je po naravi vedra osoba, plaha i suosjećajna. Svjesna svog karaktera i osjetljivosti za potrebe bližnjih kao i zahtjevnosti života u redovničkoj zajednici te odgovornosti potpunog predanja Gospodinu, željela mu se suobličiti svim srcem i biti mu vjerna cijeloga života. Od generacije djevojaka s kojima je dijelila prve samostanske dane rijetka je koja je ustrajala. Odustajanje drugih nju nije pokolebalo. Vjerno je nastavila hoditi putem predanja i rada na sebi. Kao redovnicu resila ju je ljubav prema zajednici i zajedničkoj molitvi. Od srca je slavila i svojim lijepim glasom pjevala Bogu. Njezino vedro lice, pretvoreno u osmijeh, bez puno riječi zračio je radošću srca.

Kroz dobrotu i miroljubivost koju je ponijela iz obiteljskoga doma – otac svjedoči da nije trpjela svađe i prepirke nego je radila na izmirenju - nazirala se njezina veličina, koje vjerojatno nije bila svjesna, iako je još kao dijete znala govoriti: „Kad odrastem bit ću poznata i priznata, iako sam niska rasta“. I uistinu, u Bukavuu su je dobro poznavali, osobito oni kojima je pomagala, kao i njihove obitelji. A po mučeničkoj smrti glas o njoj učinit će je među njezinim Kongoancima dobro poznatom po čovjekoljublju i priznatom kao onu koja se borila za prava žena, kako stoji u priopćenju Povjerenstva Pravda i Mir Nadbiskupije Bukavu u prigodi njezine nasilne smrti.

Ovozemaljski život s. Clare zaustavljen je u naponu snage. Nasilno. Bešćutno planirano. Poslije jutarnje mise otišla je mirno na svoj posao ne sluteći nikakvo zlo. Dok je radila u svom uredu Domaćinske škole u nazočnosti svjedoka napadnuta je i okrutno ubijena hladnim oružjem.

S. Klara je ostavila iza sebe puno otvorenih planova za budućnost, za pružanje pomoći djeci i ženama kroz domaćinsku školu koja joj je bila pri srcu kao sredstvo apostolske zauzetosti za malene i ugrožene. Stoga se osobito radovala planovima Provincije oko još većeg i boljeg unapređivanja rada domaćinske škole kroz uvođenje novih sadržaja i predmeta te postizavanja statusa priznatosti na razini države. U fokusu njezine dobrote bila su djeca, mladi i žene u potrebi.

Draga s. Clara, mučenice naše Provincije, hvala ti za svako dobro učinjeno čovjeku u potrebi. Blagoslovljena bila svaka tvoja žrtva koju si podnijela u radu i životu predanja Kristu u pripadnosti našoj redovničkoj zajednici. Primio te Otac nebeski u vječni savez gdje ćeš mu sa svima svetima do vijeka pjevati hvale, a po tvojoj nevinoj žrtvi neka izlije svoj blagoslov na tvoj kongoanski narod i na misijsko djelo naše Zajednice.

Počivala u miru Božjem.

s. Andrea Nazlić provinc. predstojnica

U Splitu, 6. prosinca 2016.

-------------------

 

Propovijed biskupa mons. Slobodana Štambuka

O sati sumnje, sati bola
ko stvara taj vas kleti neće;
jer radosti su male svijeće,
iz vas raste aureola.

Slabašnu djecu radost rađa,
i njezin porod brzo gine,
a pjesme, rasplamsane bolom
gore ko svjetla za daljine.

Uzimam ove stihove našeg Cesarića želeći podcrtati – ovakvi momenti – posebno kad je riječ o odlasku jednog života u punini življenja. O sati sumnje, zašto? O sati bola, zašto? Ali tko stvara taj te kleti neće, jer radosti su male svijeće, a iz vas, iz bola, iz sumnji, iz nečega što iznutra izgara i traži svoj odgovor, oni su puno vrjedniji.

Da li tako čitati ovu smrt? Da li tako razumjeti ovaj čin, ne samo to što smo mi sada ovdje, nego inače u tim tjeskobnim trenutcima? Tu dolazi u pomoć poznati naš dragi Job koji se potužio, koji je poželio da se sve njegovo upiše, da se dlijetom u kamen ureže. Možda bi to isto pokojnica rekla: Od one moje zipke (ako je bila zipka) pa evo sve do sada, tko bi sve opisao moj put do ostvarenja jedne redovnice i to redovnice Provincije Srca Isusova školskih sestara. I kako domisliti onaj moment kad se suočila s nožem, s klanjem, s odlaskom s ovoga svijeta. Tko bi to sve skupa opisao? Tko bi to mogao dovoljno razumjeti? Tko bi to mogao dovoljno domisliti da nije onoga, što zaključuje Job: Ja znam da moj Otkupitelj živi. Ja znam da će on jednoga dana i mene i sve ostale uskrsnuti od mrtvih.

U drugoj poslanici Pavao nam progovara, rekao bih, u nastavku toga: Nitko od nas sebi ne živi, nitko od nas sebi ne umire. Ne bih htio neku duboku teologiju oko ovih riječi. Htio bih se baš uhvatiti teksta onakav kakav jest. Naša s. Clara nije živjela samo sebi i nije umrla samo sebi. Umrla je i svojim sestrama, umrla je tamo onim ljudima kojima je pomagala, umrla je onoj djeci kojoj je htjela ići u susret. Umrla je Crkvi ali i ona zna da njezin Otkupitelj živi. Ona zna da će njezin Otkupitelj učiniti sve da u kući Oca ima zagarantirano stanarsko pravo. Da ima zagarantirano da će tamo naći svoje mjesto. I to je ona, ne bih rekao, samo utjeha vjere, nego to je duboka vjera koja zalazi u pore našega življenja i našega umiranja.

O sati sumnje i sati bola, tko stvara taj vas kleti neće. Sestre drage, upravo dvije godine nego se ona rodila vi ste tamo zakoračile, misijskim svojim korakom svjesne da je to put križa, svjesne da je misijski posao ono što u sebi nosi i križ i smrt i uskrsnuće. Ovdje je s nama večeras nacionalni direktor Papinskih misijskih djela, ovdje su s nama djelatnici, ovdje je evo predsjednik misijskih djela pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. I htio bih reći da je odlazak s. Clare svojevrsni odlazak jedne ruže koja je stavljena u vazu Školskih sestara franjevki. Jedne ruže koja je htjela procvasti na slavu Božju i na dobro duša. I tu se opet događa ono nije umrla samo sebi, umrla je jednom misijskom zamašaju, jer baš je bilo dobro što su sestre bjelkinje povjerile jednoj sestri crnkinji da nosi na svojim ramenima ravnateljstvo naroda u kojem je izrasla ali i, nažalost, naroda koji ju je poslao s ovoga svijeta. Zato naša sućutnost ide svima vama ali, rekao bih, ide i svima nama. U cjelini uzevši, to je odlazak jedne misionarke koja je, vjerujemo, ispunila časno ulogu na ovom svijetu i, nadamo se, ide pripraviti vam mjesto u ulici Boga moga na broju 1.

Draga sestro Clara, koristim prigodu da ti čestitam skori Božić u nebeskoj slavi i da ti zaželim da Onaj koji se rodio na radost, bude i tebi radost. Ali istodobno i da svima vama reknem: slavit ćemo Božić, mi ovdje – i ona tamo. I neka to bude ona sveta, lijepa veza koja iz sumnje i boli ima svoj zdravi kršćanski odjek. Bio ti pokoj vječni i svjetlost vječna u tvojoj afričkoj zemlji. I sretan ti put u vječni stan Boga, Oca našega. Amen.

 

---------

Govor vlč. Antuna Štefana, nacionalnog ravnatelja Papinskog misijskog djela u Hrvatskoj

Došli smo u Split zbog jednog razloga, a to je smrt naše s. Clare koja je bila članica franjevačke obitelji Školskih sestara. U dalekom Kongu živjela je kao redovnica posvećena Isusu i ljubavi prema svojoj braći i sestrama. Bila je odgajana od naših misionarki, iz našeg kraja, iz naše Domovine. I došli smo reći Bogu hvala za jedan prekrasan život jedne svete žene koja je posvetila svoj život za dobro svojeg naroda, ali i u isto vrijeme zahvaliti našim sestrama, našim misionarkama, koje su uložile puno truda, puno žara, puno žrtve života da bi ta sveta žena koja je danas mučenica mogla stasati i postati redovnica.

Naši misionari i misionarke diljem svijeta su ljudi koji su heroji naše vjere, ambasadori Isusove ljubavi. Svugdje po svijetu gdje idu siju dobrotu i radost. Nikad im osmijeh ne silazi s usta i puni su velike dobrote u srcu. Ništa im nije teško. To je ono što nas sve mora oduševljavati. Kad vidiš te svete ljude, a posebno žene, one su nešto jedinstveno u ovom svijetu. Mi muški – svećenici, biskupi – istina, mi smo isto veliki i važni, ali što je žena, što je Bog učinio od tog svog prekrasnog stvorenja, to je nešto posebno. Misionarke, još više. Nama misionarima je isto bilo teško, ali što su te žene sposobne podnijeti, to jednostavno ostaneš zabezeknut od veličine. Tako da te žene, heroine vjere, veliki su primjer svima nama kako treba živjeti pošteno do kraja i ne se predati, okretati, nego ići uvijek naprijed.

Sigurno su naše sestre dolje potresene, čuo sam ih. Svašta se tu, znate, plete po glavama. Svih ovih godina što su one dolje, preko četrdeset godina, uvijek su u opasnosti. Tamo je uvijek rat bio, no nikad nisu odande otišle, nikad. Previše vole Boga i ljude da bi otišle. Kome će ih ostaviti? Zato su te žene heroine naše vjere. Mislim da nam svima njihov primjer pokazuje kako trebamo ići do kraja, ne predati se u malodušnost i neprestana izmicanja iz svega što je teško i zahtjevno, nego se uhvatiti u koštac s problemima koji nas snalaze u životu, osobito u ovom crkvenom životu.

Evo, mi svećenici, redovnice, moramo biti na strani ljudi, moramo se boriti za njih, koštalo što koštalo. Ništa nam ne smije biti teško. Mislim da su upravo te misionarke i smrt ove velike žene posvećene Bogu, poticaj da se ne predamo i da damo sve od sebe. Zato smo potreseni, ali u isto vrijeme i ponosni. Ona je sad sretna. Zavidiš joj kako je uspjela zadobiti vijenac mučeništva.

Misionari vam žele čim prije postati mučenici. To vam je najljepši način davanja života za druge. Biti mučenik. Zamislite, ona je zaslužila to, kako je to prekrasno! Čovjek bi poželio isto. I mi bi to htjeli. Ali možemo. Postoji mučenička krv, ali postoji i mučenički život. Pošteno, do kraja. Dok ide tu smo. Za Boga i ljude i ne damo se. Tako ja mislim i vjerujem u to.

Zato, ako mi dozvolite još jednu riječ, ja bi zahvalio našim sestrama. Mi ovdje neprestano govorimo kako nemamo zvanja. Sigurno je da je u naših sestara franjevki isto takva poteškoća. Ali brojevi nisu važni kad se radi o Bogu. Da je jedan, vrijedan je kao tisuće i tisuće. Naše su sestre spremne upravo to, dati ono malo što imaju. Najradije bi čovjek čuvao te svoje sestre, trebaju nam i ovdje, ali ne. Bog nam ih je dao, Bog ima pravo na njih. Tako žive te naše sestre ovdje u Splitskoj provinciji i svugdje. Redovnice su dale svoj život Bogu i Bog ih je obdario takvom snagom da su spremne darivati i vlastite živote. Zato hvala vam, hvala našim sestrama, našim misionarima, našim redovnicama. Danas ih je 85 diljem svijeta. No ima i drugih o kojima uopće ne smijemo govoriti jer su u takvim zemljama gdje se ne smiju spominjati njihova imena. Ovih koje vi znate je 85 danas. Mladi su, ima nekih koji su nedavno otišli. Drugi će se vratiti, drugi će opet otići. Hrvatski narod sudjeluje u naviještanju radosne vijesti. Mi smo na putovima tih ljudi. I te žene kad ih vidiš, malene ali velike, velike, svete.

Hvala vam na svemu, dragi narode Božji, što molite za naše misionare i misionarke. Ali molite i za nas, biskupe, svećenike i časne sestre koji ostaju ovdje u Domovini. Trebaju nam vaše molitve da i mi budemo sveti poput naših misionara i misionarki. Onda će biti nešto od sviju nas. A narod ovaj naš u kojem živimo, zaslužuje dobre i svete svećenike i redovnice. Hvala vama, dragi slušatelji i gledatelji, i budite dobri i ne dajte se. Život ide dalje, učinimo nešto lijepo da ostane nešto lijepo iza nas.