Sinj pod snijegom

28. prosinca 2014. - 15:41 -- s. Natanaela Radinović

Kad već nismo imali, iako smo ga priželjkivali, bijeli Božić imamo bijeli blagdan Svete Obitelji. Snježni pokrivač nije osvanuo iznenada. Naime, mogli smo se još u predvečerje radovati pahuljicama koje su najavljivale zimske radosti. A neki od jutrošnjih prolaznika, i to oni u godinama u kojima se očekuje blago gunđanje protiv ovih dječjih radosti, rekli su da su tijekom noći pogledavali koliko ima snijega, iščekujući svanuće i šetnju gradom.

Na jutarnjoj svetoj misi nije bilo puno ljudi kako to inače biva, iako ih nije zameo ni vjetar ni snijeg; više ih je pomeo strah. Oni hrabriji koji su izišli iz topline svoga doma dobili su na dar lijepi zimski ugođaj. Na preporuku pođoh put Grada. I nije mi žao. Priroda - divota! Od postaje do postaje, dugo koracah u osami, u tišini, u divljenju … (tko to voli, zna). Rijetki susretnici nisu narušavali mir prostora, ni tijek misli, ni molitvu u usponu. U jednom trenutku vidim spušta se magla, oblak dodiruje zemlju. Otajstven prizor. Zahvaća me. Neda mi se sići s brda. I pade mi misao na našega svetoga Franju i na mjesta osame koja je volio, u kojima je s Gospodinom obitavao. Kako bi volio ovaj kraj.

Tu bi se susreo s Gospodinom. Uronio u njega. I kad bi se spustio lice bi mu bilo puno Boga, kao ono kad je Mojsijevo odsijevalo kad mu je Gospodin govorio iz oblaka. Možda se Franjo poput one trojice učenika ne bi želio ni vratiti, nego zauvijek ostati u sjenici s Gospodinom.

E!, koliko li je još uspona (i padova) potrebno da bi se s Gospodinom drugovalo na Franjin način, Mojsijev, učenički!?