Riječi otkrivaju mišljenje čovjeka

Koncem školske godine 1918. došla je iz Ljubljane obavijest od Kmetijske družbe ("Seljačka zadruga"), da bi u ovoj školskoj godini 1918.-1919. nanovo otvorili vrata Poljodjelske domaćinske škole u ljubljanskom predgrađu Marijanišče. Za vrijeme rata ta škola nije djelovala, jer je cijeli zavod bio zauzet ranjenicima s fronte na Soči.

Tadašnja časna majka Lidvina Purgaj, utemeljiteljica prve domaćinske škole i naša učiteljica u Marjanišču, za vođenje je škole odredila mladu s. Felicitu Kalinšek, za šivanje i ručni rad s. Bertu Sivko, koja je bila suradnica s. Roze u Mariboru.

Jer je u kući matici te godine bilo više od 60 kandidatkinja, poglavari su odredili četiri kandidatkinje za pohađanje domaćinske škole u Marjanišču u Ljubljani. Među tim kandidatkinjama bila sam i ja, buduća s. Hedvika Puntar.

Dok smo čekale na odlazak iz Maribora u Ljubljanu, s. Izabela je u međuvremenu iskoristila vrijeme kao neku vrst "priprave" za redovitu domaćinsku školu. Po dva sata dnevno nas je požrtvovno upoznavala s nekim stručnim predmetima iz školskog programa, koji su za nas bili do tada nepoznati i stoga nezanimljivi.

Međutim, oduševila nas je s. Lidvina Purgaj koja nam je predavala pedagogiju. Moram priznati da tako praktičnih naputaka za samoodgoj, ni prije ni kasnije nisam dobila, iako bi ih morao znati svaki odgojitelj i učitelj od dječjeg vrtića pa naprijed, svaka majka, svaka redovnica, predstojnica, pa i svaki "suodgojitelj" u obitelji i na raznim susretima. Bez toga je odgoj težak i, nažalost, više ruši nego gradi. Veliki naglasak je stavljala na važnost dobroga primjera, poznavanja temperamenata i uopće praktičnih odgojnih zahvata. Više puta nam je znala reći, da onaj koji nije sam dobro odgojen, neka nikako ne ide za odgojitelja, tko od svojih odgajanika traži osobine koje sam nema, ne može to postići jer ih sam nema.

To za nas i nije bilo tako važno kao činjenica što je m. Lidvina tijekom nastave donosila različite primjere, upute i rješenja, koje je imala iz "riznice" m. Margarete. Imala je običaj reći: "O tome je naša m. Margareta tako učila, preporučivala, mislila i radila." S tim je potkrepljivala neke svoje argumente o odgoju i o svemu potrebnome za čovjekov samoodgoj. Meni je posebno ostalo u sjećanju tumačenje m. Margarete o govoru, razgovoru, o riječima koje upotrebljavamo u razgovoru, o držanju i kretnjama u dodiru s ljudima, itd.

Mišljenje m. Margarete je bilo da ljudi uopće previše govore. Kad bi svoje govorenje kritički provjerili, ustanovili bi da u njemu ima toliko praznoga, nekorisnoga, neozbiljnoga, nepodobnoga, ogovaranja i čak uvredljivoga govora. Poslovica kaže: "Mnogo govora, mnogo pljeve, a pravoga zrnja malo".

Za čovjeka koji je po svojem pozivu duhovno usmjeren, takav govor nije samo gubljenje dragocjenog vremena, nego prije svega gubljenje sabranosti do koje se bez Božje milosti i vlastitog nastojanja teško uspnemo.

Stoga vrijedi za nas koji želimo svoje životne snage od Boga darovane, iz zahvalnosti za njih, uložiti ih za potrebe bližnjega. Moramo se čim prije i dosljedno odreći nepotrebnoga razgovora, koji krade vrijeme našemu radu i dužnostima, za koje smo se odgovorno i slobodno odlučile. Toliko ljubavi prema Bogu i poštenja prema ustanovi kojoj pripadamo, moramo steći već sada u kandidaturi. Preporučljivo je također moliti Boga za mudrost šutnje i razgovora u pravo vrijeme.

M. Lidvina je također spomenula da je m. Margareta od vremena na vrijeme uzela u ruke Sveto pismo pa bi čitala iz knjige Sirahove, kao dokaz svojega primjera. Taj mudrac je pred tisuće godina rekao više živih istina o govoru, kako nesavjesno govorenje i govor uopće otkriva čovjeka koji govori, jer čovjek uzima iz sebe riječi ili misli, mogli bismo reći uzima ih iz svoga odgoja i kulture. Naslov ovome poglavlju je upravo zato uzet iz knjige mudroga Siraha (Sir 27,2-7) nama na razmišljanje:

  1. Riječi odaju čovjekovo mišljenje
  2. Čovjeka se kuša u razgovoru s njim
  3. ... tako čovjekov govor otkriva čovjekovu unutrašnjost
  4. ... jer s tim se prokuša čovjeka (s govorenjem)
  5. ... ne hvali nikoga prije nego progovori!


Doista, mudre riječi, koje ne trebaju tumačenja, jer ih potvrđuje sam život. To također dokazuje kako je starozavjetni mudrac prosuđivao čovjeka po govoru i po tome oblikovao neka pravila za vrednovanje čovjeka, koji je s njim govorio. Vjerojatno je m. Margareta riječima mudroga Siraha htjela postići veću učinkovitost svoje nauke o govoru, kod kojega nijedan čovjek na zemlji nije dovoljno mudar.

Po riječima m. Lidvine, m. Margareta bi od vremena na vrijeme poslije doručka ili večere podsjetila na poslanicu i evanđelje od svete mise toga dana. Znala je potražiti zlatna zrnca, primjerena za dnevno razmišljanje, npr.: "Marija je sve te riječi čuvala u svojem srcu... Zar ne, sestre, da ćemo i mi riječi iz današnjega evanđelja čuvati i razmišljati u svojem srcu cijeli dan i o njima razmišljati u Božjoj nazočnosti. A također i riječi, koje nam sestre povjere, zadržat ćemo za sebe i ne prenositi ih. O podne kod ispitivanja savjesti i uvečer prije počinka razmislit ćemo, kako smo svoje odluke držale i po njima razveseljavale Boga, a s bližnjim znale ostvariti sretan suživot, za što nam Božja plaća ne će izostati. I tako će, drage sestre, biti naš dan bogat i blagoslovljen."

M. Margareta je željela da kandidatkinje nauče umjereno i uljudno govoriti bez glasnoga smijeha, mahanja i pljeskanja rukama, da kod prevelikog veselja ne bi plesale i poskakivale kao djeca koja inače imaju pravo dati oduška svome veselju. Ipak, kad djeca odrastu, moraju prestati s takvim djetinjim "predstavama", jer bi za zreloga čovjeka bilo problematično biti "djetinjast".

Kandidatkinje i novakinje m. Margareta je također poučavala kakav treba biti međusobni razgovor. Što manje, pogotovo nepotrebnoga; nedopustivo je za nas da razgovaramo o pogreškama svjetovnih ljudi, jer za njih nemamo druge odgovornosti nego da molimo za njih. Bože sačuvaj da bismo slabo govorile o sestrama, poglavarima ili svećenicima. S takvim govorenjem - ogovaranjem - mogli bismo lako griješiti a kod Boga izgubiti mnogo milosti, koje nam je namijenio.

Zbog mlitavosti naše savjesti, kad govorimo o savjesti bližnjega - znala je više puta naglasiti - naše molitve su ostale neuslišane: "Otpusti, kako i mi otpuštamo. Zato moje drage sestre, zamolila je m. Margareta: Razveselimo Isusa, koji je ljubio sve nas, dobre i zle, trpio za njihovu sreću, da o svima govorimo dobro i da ih ne osuđujemo, da bi i nama u zadnjem času bio milostiv!"

I m. Lidvina je nastavljala: "Kad je m. Margareta u svoju ustanovu uvela šutnju i opominjala zbog nepotrebnoga govorenja, s tim nije htjela ograničiti potreban govor, razgovor o poslu koji sestre izvršavaju, npr. kod odgoja, kod poučavanja u školi, običajnom poslu u svojoj zajednici, o osobnim stvarima, o redovničkim, naročito u prilikama kad je bilo potrebno brzo odrediti. Za takve i slične primjere neka vrata poglavara budu uvijek otvorena. Jer lako se dogodi, kao i u obitelji, kad djeca kod roditelja ne nađu otvorena vrata za povjerljiv razgovor, otiđu razočarani drugamo gdje ih rado saslušaju... nažalost, više puta na štetu međusobnoga obiteljskog povjerenja, koje je često tako ranjeno da više nikada ne zacijeli."

Možda je zatim m. Margareta opet posegla za Svetim pismom, otvorila stranicu gdje se nalazi događaj o dvojici Isusovih učenika, koji su nakon tragedije Kristovog trpljenja i smrti na križu doživljavali neizrecivu tjeskobu i patnje. Morali su vani iz mjesta teških uspomena, iz Jeruzalema, van iz osobne tjeskobe. Kako sada kad je njihov Učitelj mrtav, kad ga više nema među njima ...

A taj Neznanac je bio sam njihov Učitelj, tu među njima kad im se je pridružio, ali ga nisu prepoznali. Čuo je što su o njemu govorili, kako je nedužan bio osuđen, kako ga je jedan između njih predao u ruke neprijatelja, kako ga je Petar, njihov prvak pred nekom djevojkom tri puta zatajio... i kako se sada kaje i plače... kako oni, njegovi učenici čeznu za njim. A taj se Neznanac čini nevještim i pita ih o čemu govore. Kao strancu, za što su ga držali, pripovjedili su o svemu što im je pritiskalo srce i dušu. I počeo je govoriti i tumačiti Pisma, Božji plan spasenja, kao nekoć njima njihov Učitelj, tako da im je „gorjelo srce“. Pozvali su ga, neka ostane s njima na večeri, gdje su ga prepoznali "kod lomljenja kruha", kad je bilo sve upravo onako kao na njihovoj prvoj svetoj pričesti na posljednjoj večeri.

Kako velika je sreća i nagrada božanskog Pratioca - Boga, kojeg su učenici putujući iz Jeruzalema u Emaus primili za vrijeme međusobnog razgovora i razgovora s Njim! Neka bi i naši razgovori i pripovijedanja koje imamo na životnom putu, pratio, usmjeravao, tumačio, rasvjetljivao, nadahnjivao i blagoslivljao taj naš božanski Pratilac - Bog!