Proslava Gospe od Otoka i porcijunkulski oprost

3. kolovoza 2019. - 16:38 -- šsf

Znate li gdje je Otok? Kako ih u našoj Hrvatskoj ima više vjerujem da biste teško pogodili na koji se misli. U ovom slučaju posrijedi je Badija, otočić kod Korčule koji Korčulani najčešće imenuju samo Otok. Od davnine na njemu su živjeli razni pustinjaci a ime je najvjerojatnije dobio po benediktincima koji su tu imali svoj samostan (zna se da je bio 997.). Badija znači Opatija.

U izolaciji Otoka zasigutrno su pronašli i ostvarili oazu mira i braća franjevci Provincije sv. Jeronima, koji su na tom mjestu imali kolegij s nižom gimnazijom koja je mogla primiti i do stotinu učenika. Djelovala je od 1922. do kraja drugoga svjetskoga rata kad je komunistička vlast gasila kršćanske svjetionike duhovnog i intelektualnog napretka te gazila tuđe vlasništvo oduzimanjem i prenamjenom. Tako je odlukom vlasti, najprije godine 1944. a konačno 1950., samostansko osoblje moralo napustiti Otok, svoj posjed i svoju djelatnost. Među njima su bile i naše sestre koje su u godini otvaranja gimanzije, na zamolbu braće franjevaca, na Badiji otvorile svoju podružnicu 1922. godine prihvativši za apostolat kuhanje, pečenje kruha, pranje, glačanje i krpanje rublja, pospremanje crkve i samostanskih prostorija, rad u masliniku, vrtu i šumi. Premda nisu prihvatile službu vezanu za učenike na Badiji se izmijenilo nekoliko odgojiteljica za manje đake.

S obzirom na obujam poslova ne čudi da je i po devet sestara znalo biti na Otoku, niti to da su surađivale s vanjskim osobama. Nije teško zamisliti različite izričaje bogatstva života, pa niti čuti u mislima ciku i viku učenika u zenitu redovničkoga upravljanja tim prostorom u svrhu odgojno-obrazovnog apostola. Od svega toga danas nema ništa. Nakon prestanka vlasti koja je nastojala utrnuti duh, zdanje je vraćeno, ali od staroga apostolata ne osta ništa. Ostadoše zidovi, premda još ne sasvim obnovljeni nakon komunističke garniture. Građevine kao spomenik prošlosti u ovo se vrijeme odijevaju u novo ruho. Nazire se neka nova djelatnost. U toj drugačijoj uređenosti života zasigurno će poveznica s onim što je minulo biti neutrnjeni duh vjere i pobožnosti.

Tomu u prilog svjedoči i proslava franjevačkog blagdana Porcijunkule iliti proslava Gospe od Otoka, na Badiji. Ove godine na tom slavlju i u primanju porcijunkulskoga oprosta sudjelovasmo i nas četiri sestre koje pristigosmo iz Trpnja, uglavnom s odmora: s. Lucia Vrdoljak Colo, s. Bernarda Župić, s. Natanaela Radinovć i jedna od naših domaćina s. Božidara Kottek.

Prije nego se stupi na kopno, već s mora se jasno vidi da je Otok idealan za dan pustinje. Ma što dan osame, najmanje tjedan u društvu s Riječju Božjom. Ona nas je ovamo prizvala, kao i brojne dominikanke, braću svećenike i vjernike koji su pristilgli što organiziranim prijevozom iz Orebića, što privatnim lađicama u pratnji okićene brodice sa slikom Gospe od Otoka koja se čuva u korčulanskoj katedrali sv. Marka, a njavjerojatnije će se vratiti na Otok, kako se željom izrazio propovijenik na mislom slavlju.

Crkva na Otoku odaje da se u njoj zadugo Boga molilo nije. Obijeni zidovi nijemo pričaju o devastaciji i prenamjeni sakralnoga objekta. Znam da je bila skladište. Bog zna čega, jer tko bi mogao i pretpostaviti što je vojska, koja je imala zdanje u svojoj nadležnosti, mogla tu čuvati. Rekoše mi da je njezina unutrašnjost izvrsna s obzirom na ono što se izvorno zateklo. Ako je i ostave nedovršenu, lišenu zemaljskoga sjaja, to ništa neće umanjiti ljepotu liturgijskoga slavlja i kad molitvenoga vapaja koji se ima vinuti prema Bogu, bilo kroz vitraj kojega zasad nema, bilo kroz prozor u prezbiteriju bez stakla, jer ga sad upravo takvog ima.

 

s. Natanaela Radinović