Preminula s. Sabina Radas

19. lipnja 2019. - 15:42 -- šsf

Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. (Rim 6,8)

Okrijepljena svetim sakramentima, dana 19. lipnja 2019. u Splitu, u 82. godini života i 55. redovništva blago je u Gospodinu usnula naša sestra

S. M. SABINA MARIJA RADAS

školska sestra franjevka

Sprovod drage nam pokojnice bit će u petak 21. lipnja u Splitu na groblju Lovrinac u 16.45 sati.

Autobus za Lovrinac polazi ispred samostana, Lovretska 9, u 16 sati.

Sveta misa zadušnica slavit će se nakon sprovoda u samostanskoj kapeli na Lovretu.

Školske sestre franjevke, Split

Počivala u miru Božjem.

* * *

Oproštajni govor provincijalne predstojnice

U srijedu 19. lipnja, u prvim minutama novog dana, u 82. godini života i 55. redovništva, blago u Gospodinu je usnula naša s. Sabina Radas.

Sestra Sabina, krsnim imenom Marija, rodila se u Mratovu kod Promine 19. rujna 1937. godine od oca Ante-Mile i majke Kate rođ. Bagić. Odrasla je u obitelji s devetero djece - pet sestara i četiri brata. Ana - njezina sestra blizanka, imala je posebno mjesto u životu s. Sabine. Odanost katoličkoj vjeri i Domovini resile su Marijinu obitelj, kao i cijelu Prominu koja je zbog toga mnogo pretrpjela. Obitelj je stoga bila prisiljena tražiti bolje uvjete života. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata nakratko su bili odselili u Slavoniju. Ponovni egzodus doživjeli su u Domovinskom ratu, kada su bili primorani napustiti svoje domove spašavajući goli život.

Marija je od malena osjećala Božji poziv i pod svaku je cijenu željela postati redovnicom. Bila je strpljiva u čekanju i uporna u traženju da ju se primi. Svoj životni san ostvarila je u 25. godini života, kada je 2. rujna 1962. primljena u samostan školskih sestara franjevaka u Splitu na Lovretu. Postulaturu je započela 7. ožujka 1964., a kanonsku godinu novicijata iste godine na blagdan Male Gospe. Prve redovničke zavjete položila je 9. rujna 1965., a doživotne također 9. rujna 1970. godine u Splitu.

Nakon prvih zavjeta s. Sabina je poslana u franjevački samostan na Poljudu gdje godinu dana pomaže u kuhinji (1965.-1966.). Sljedeće dvije godine (1966.-1968.) pomaže u kuhinji i praonici rublja kod franjevaca trećoredaca u samostanu Sv. Mihovila u Zadru. Godinu dana (1968.-1969.) bila je kuharica u samostanu Male braće u Dubrovniku. U mjesecu studenome 1969. godine premještena je u Split na Lovret gdje do veljače 1971. obavlja sasvim drugu djelatnost, pomaže kod izrade jorgana, kućnoj radinosti u to vrijeme vrlo važnoj za uzdržavanje brojne sestrinske zajednice.

Tijekom svoga redovničkog života ipak je najduže vremena radila u kuhinji i kod uređivanja rublja. Kao marna kuharica svoju dužnost s ljubavlju obavlja u franjevačkom samostanu u Imotskome sedam godina (1971.-1978.). Potom dvije godine pomaže u kuhinji i praonici u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajevć u Zadru (1978.-1980.).

Od 1980. godine, pune 24 godine, s. Sabina živi samozatajno i kuha za sestre u Pagu, najprije 13 godina u župnoj kući (1980.-1993.), a kada su se sestre preselile u kuću gospođe Helen Fabijanić na predio Lokunja, u Pagu ostaje još 11 godina (1993.-2004.). Svom svojom dušom i neizmjernom strpljivošću samoprijegorno brine kako što bolje ugoditi sestrama i gospođi Helen, koju je othranila do njezine smrti 2002. godine. Zbog narušenog zdravlja s. Sabina više nije mogla tako predano vršiti zahtjevnu službu kuharice i obavljanje svih kućanskih poslova. Zbog nedovoljnog prostora u sestrinskoj kući u Zadru (Vatroslava Lisinskog 28b), kamo je željela poći i s razloga da bude bliže svojoj rodbini, privremeno je poslana u sestrinsku zajednicu u Zagreb, Jordanovac 55 (2004.-2006.). Nakon izgradnje prostranije sestrinske kuće u Zadru s. Sabini je ispunjena želja te je 2006. premještena u Zadar, Trg Gospe Loretske 10, gdje ostaje 12 godina. Tiha, gotovo neprimjetna, pomagala je u kući koliko su joj fizičke snage dozvoljavale. Svjesna svoje nemoći i sve veće ovisnosti o pomoći drugih, te nemogućnosti svakodnevnog odlaska na misu u župnu crkvu, 2018. godine premještena je u provincijalno središte u Split. Odavno je spominjala da bi rado došla na bolesnički kat, priželjkujući sobu što bliže koru samostanske kapele kako bi češće mogla pohoditi Isusa.

Osvrćući se na životni put s. Sabine, sa zahvalnošću možemo reći da smo imali sestru koja je znala predano Bogu prikazivati svoje životne radosti i poteškoće. U svim povjerenim joj dužnostima bila je odgovorna, tiha, samozatajna. Franjevačka gostoljubivost, uslužnost, zahvalnost Bogu i ljudima, bile su njezine vrline. Prošla je ovom zemljom čineći dobro u naizgled malim stvarima.

Njezina velika radost i zahvalnost Bogu bio je redovničko-svećenički poziv sinovca fra Kristijana. Ustrajnom molitvom pratila ga je sve dane njegova samostanskog života. Gospodin ju je tri dana prije njegova svećeničkog ređenja pozvao k sebi, da iz onostranosti prati taj sveti čin ređenja i proslave mlade mise.

Draga s. Sabina, hvala Ti na svjedočanstvu franjevačke jednostavnosti i malenosti. Pokazala si kako se velikim postaje u malim stvarima. Neka te Gospodin obilno nagradi za sve dobro što si ga donijela pred lice Njegovo.

Počivala u miru Božjem!