Preminula s. M. Tihomira Zorica

5. svibnja 2017. - 16:23 -- šsf

Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. (Gal 2,20)

Okrijepljena svetim sakramentima, u Splitu je dana 5. svibnja 2017.,

u 81. godini života i 60. redovništva blago u Gospodinu usnula naša sestra

S. M. TIHOMIRA ANA ZORICA

Sprovod drage nam pokojnice bit će u ponedjeljak 8. svibnja u Splitu na groblju Lovrinac u 14.30 sati.

Autobus za Lovrinac polazi ispred samostana, Lovretska 9, u 13.45 sati.

Sveta misa zadušnica slavit će se nakon sprovoda u samostanskoj kapeli na Lovretu.

Počivala u miru Božjem.

 

* * * * *

 

U ranim jutarnjim satima, dana 5. svibnja 2017. u Splitu u Kliničkom bolničkom centru Firule preselila se u vječnost naša s. Tihomira Zorica. Uza svu tjelesnu nemoć rado je, znala bi reći, iz svoje bolničke sobe slušala jutarnji pjev ptica. Vjerujemo da ju je radostan pjev Nebesnika pratio i prilikom odlaska Ocu.

S. Tihomira, krsnim imenom Ana, rođena je 26. srpnja 1936. godine u Hrvacama kraj Sinja od oca Stipana i majke Ive rođene Kelava. Obitelj sa šestero djece već je na samom početku suočena s mnogim nevoljama. Otac umire mlad, dok je Ana još bila malodobna pa ga gotovo nije ni poznavala. Brigu o djeci vodila je majka, krhka ali duhom snažna žena koja je i sama rano ostala bez roditelja. U brizi da svojoj djeci priskrbi barem osnovno za život, s njima odlazi u Slavoniju nadajući se boljem materijalnom stanju, ali se ubrzo vraća u Hrvace. Tu kao brižna majka i uzorna vjernica svoju djecu odgaja u kršćanskom duhu.

Završivši tadašnju malu maturu Ankica – kako su s. Tihomiru nazivali - osjetila je poziv za redovnički život. Dana 29. kolovoza 1954. godine, stupila je u kandidaturu školskih sestara franjevaka, slijedeći tako svoju stariju sestru, našu s. Benjaminu koja je već bila u samostanu u Splitu na Lovretu. Neposredno nakon dolaska u Split poslana je u Dubrovnik, gdje pohađa žensku stručnu školu. U Dubrovniku od 2. travnja 1957. godine provodi i vrijeme postulature. Iste (1957.) godine, dana 3. listopada u Splitu započinje kanonsku godinu novicijata. Prve redovničke zavjete polaže na svetkovinu sv. Franje 1958., a doživotne zavjete polaže, također na svetkovinu sv. Franje, dana 4. listopada 1964. godine u Splitu.

Nakon novicijata s. Tihomira ostaje na Lovretu i radi u takozvanoj „kuverturiji“, tj. šivaonici jorgana, što je zahtijevalo puno truda i više osoba, jer je u to vrijeme taj rad sestrama bio gotovo glavni izvor prihoda. A lovretske sestre su bile poznate po šivanju jorgana i drugih ručnih radova. Uz to je s. Tihomira mlađe sestre poučavala šivanju. Nakon samo godinu dana, 1959., odlazi u Zagreb za službu švelje u franjevačkom samostanu Majke Božje Lurdske.

Kako se u to vrijeme redovnicama počeo omogućavati katehetski rad u župama, a u Zagrebu se 1961. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu otvorio Katehetski institut, provincijalna uprava, u skladu s karizmom Družbe - odgoj u vjeri djece i mladeži - s. Tihomiru, zajedno s još dvije sestre, šalje na Katehetski tečaj u vidu preuzimanja nove djelatnosti. Po završetku jednogodišnjeg katehetskog tečaja, godine 1962. s. Tihomiri je povjerena služba katehistkinje u katedralnoj župi Sv. Stošije u Zadru i okolnim župama: Nin, Vinjerac, Ploče i Dračevac. Uz to se brinula da sama ili uz pomoć drugih djecu pouči u liturgijskom pjevanju. Godine 1964. premještena je u Pag u službi katehistkinje i sakristanke u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina. Godine 1967. s. Tihomira dolazi u samostan na Lovretu gdje, uz obvezu šivanja za sestre poučava vjeronauk brojnu djecu koja su - u to Crkvi nesklono vrijeme - potajno dolazila i pripremala se za sakramente.

Nakon toga vremena s. Tihomira, uz šivanje pomaže i u dječjim vrtićima: dvije godine u Kaštel Lukšiću (1973.-1975.), godinu dana u Segetu (1975.-1976.) te dvije godine u Imotskom (1976.-1978.). Zatim je ponovno vraćena njezinom prvotnom zanimanju te u franjevačkom samostanu u Makarskoj od 1978. do 1981. godine šiva sve potrebno za tamošnju brojnu samostansku obitelj. Od 1981. do 1984. godine s. Tihomira se nalazi u sestrinskoj kući u Trpnju, gdje je uz vođenje zajednice i šivanje jorgana, vodila brigu i oko obnove kuće koju je jedna starija gospođa, za doživotno uzdržavanje, ostavila sestrama. Godine 1984. dolazi u provincijalnu kuću u Splitu. Tu joj je bila povjerena izrada crkvenog ruha, što je jedna od najstarijih djelatnosti sestara naše Provincije od samog dolaska u Split. S. Tihomira je s posebnom ljubavlju, vrlo brižno i stručno, to radila puna tri desetljeća, sve dok su joj fizičke snage to dopuštale, do 2015. godine. Nit dragocjenoga veza crkvenoga ruha koja se neprekinuto provlačila kroz život zajednice u Splitu duže od jednog stoljeća sada je prekinuta, nadamo se samo privremeno.

Urednost u poslu koja se redovito vezuje uz službu švelje i sakristanke, kod s. Tihomire bila je vrlo izražajna. Osobito su je resile strpljivost i preciznost pri svakom ubodu igle pri šivanju i vezenju liturgijskoga ruha. Uvijek joj je bilo stalo da liturgijsko ruho i liturgijski prostor odišu dostojanstvenom ljepotom i skladom kako i dolikuje svetom Hramu Gospodnjemu. Tomu je pridonosila i svojim gotovo umjetničkim darom u slaganju boja i brižnom odabiranju nacrta i materijala. Zahvalno je i gotovo djetinjom radošću primala sve materijale što bi joj priskrbile sestre koje su djelovale u inozemstvu. Bezbrojne su albe, štole, boromejke, barjaci za mnoge crkve diljem Lijepe naše a i šire, izrađene pod njezinim budnim okom.

S. Tihomira gotovo nikada nije imala samo jednu dužnost. Bila je osposobljena za šivanje, među prvim sestrama osposobljavala se za katehizaciju, među rijetkima u ono vrijeme bilo joj je dano položiti vozački ispit. Sve je to zahvalno primala i nastojala uzvratiti zajednici stavljajući se na raspolaganje za sve povjeravane joj poslove. Uza sve redovite poslove uvijek je bila na raspolaganju sestrama u svim njoj mogućim uslugama, naročito prijevoza, te šivanja i popravljanja redovničke odjeće. Sve to zahtijevalo je puno odricanja, darivanja vremena i strpljenja. A snagu za sve to crpila je u molitvi. Bila je revna u zajedničkim molitvenim i drugim činima.

Brižnost priskrbljivanja za zajednicu i razborito upravljanje zajedničkim dobrima vodilo ju je i u službi provincijalne ekonome. Naime, s. Tihomira je bila prva imenovana provincijalna ekonoma naše Provincije. I tu je službu uz druge dužnosti vršila od 1969. do 1975. godine.

Službu kućne predstojnice vršila je u Kaštel Lukšiću (1973.-1975.), u Segetu (1975.-1976.), Makarskoj (1978.-1981.) i Trpnju (1981.-1984.).

Narušeno zdravlje sputavalo je s. Tihomiru da učini i više od onoga što je željela. Prije nekoliko mjeseci drage volje preselila se na bolesnički kat u provincijalnoj kući, u punoj svijesti da ne će dugo živjeti. U bolnici je zatražila sakrament bolesničkog pomazanja i zamolila oproštenje cijele samostanske zajednice. Spremna je pošla u vječnu Domovinu, vjerujemo, ispunivši svoje poslanje na zemlji.

Draga s. Tihomira, oprosti i Ti nama što Te nismo svaki put razumjele u Tvojim poteškoćama.

Neka Ti Svevišnji udijeli mir u svome Kraljevstvu. Zagovaraj za svoju i našu Provinciju kojoj si se neumorno darivala cijeloga života.

Hvala Ti i uživaj radost u Domu Očevu!

Posmrtno slovo provincijalne predstojnice