Preminula s. M. Ozana Jagnjić

10. lipnja 2017. - 16:23 -- šsf

Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. (Rim 6,8)

Okrijepljena svetim sakramentima, u Splitu je dana 10. lipnja 2017., u 87. godini života i 66. redovništva blago u Gospodinu usnula naša sestra

S. M. OZANA PAVA JAGNJIĆ

Sprovod drage nam pokojnice bit će u ponedjeljak 12. lipnja u Splitu na groblju Lovrinac u 16 sati.

Autobus za Lovrinac polazi ispred samostana, Lovretska 9, u 15.15 sati.

Sveta misa zadušnica slavit će se nakon sprovoda u samostanskoj kapeli na Lovretu.

Počivala u miru Božjem

* * * * *

Posmrtno slovo s. Andree Nazlić, provincijalne predstojnice

U subotu 10. lipnja (2017.), o podne, uz poziv na molitvu anđeoskog pozdravljenja samostansko zvono na Lovretu zajednici je obznanilo i završetak ovozemaljskog života naše drage s. Ozane. Od svoga djetinjstva s. Ozana je bila posebno pobožna Gospi, pa vjerujemo da ju je ona na svoj dan, subotu, primila u svoj majčinski zagrljaj.

S. Ozana, krsnim imenom Pava, rođena je u Brnazama 21. rujna 1930. godine od oca Ante i majke Anđe, rođene Marušić. Imala je jednu sestru i brata koji je živio samo nekoliko dana. Majka joj je umrla kada je ona imala samo četiri i pol godine. Otac je neko vrijeme živio sam i brinuo o svemu. Radio je u polju i oko blaga a svoje dvije kćerkice ostavljao je kod susjeda. Uzeo bi ih tek navečer kada bi se vraćao s napornog rada. Iako umoran, a one pospane, s njima je redovito molio Gospinu krunicu.

Nakon nekoliko godina otac se ponovno oženio i imao još troje djece. Teta Danica, kako ju je Pava zvala, brinula se za sve njih kao prava majka. Kao djevojčica Pava je često s tetom odlazila u Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske i promatrala sestre franjevke kako sabrano mole pred njezinim likom. I ona je tu osluškivala Božji glas i utjecala se Gospinu zagovoru. U njoj se probudila želja da i sama postane redovnica. Otac je, iako teško, jer mu je bila od velike pomoći, ipak prihvatio njezinu odluku.

Pava je primljena u kandidaturu kod Školskih sestara franjevaka na Lovretu 3. srpnja 1948. godine. Postulaturu počinje 14. veljače 1951., a iste godine na blagdan Velike Gospe ulazi u novicijat s još pet kolegica. Tada je novicijat bio u franjevačkom samostanu u Makarskoj jer je dio kuće na Lovretu bio oduzet te nije bilo uvjeta za novicijatski život. Fra Karlo Nola, ondašnji provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja, dopustio je da novakinje smiju biti u Makarskoj, a za uzvrat radile su sve što je trebalo u samostanu i na vrtu. Prve zavjete s. Ozana polaže u Splitu 16. kolovoza 1952., a doživotne na isti datum 1955. godine.

S. Ozana je cijeli život bila kuharica u brojnim samostanima. Odmah poslije prvih zavjeta poslana je u samostan franjevaca konventualaca na Sv. Duhu u Zagrebu gdje ostaje dvije godine (1952.-1954.). Slijedeće dvije godine je u franjevačkom samostanu u Zaostrogu (1954.-1956.), potom samo godinu dana u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru (1956.-1957.). Slijedi trogodišnji boravak u samostanu Sv. Mihovila franjevaca trećoredaca u Zadru (1957.-1960.). U franjevačkom samostanu u Makarskoj djelovala je malo duže, osam godina (1960.-1968.). Potom se redaju samostani u kojima djeluje po nekoliko godina: franjevački samostan na Poljudu u Splitu – tri godine (1968.-1971.); Mala braća u Dubrovniku – godinu dana; samostan franjevaca konventualaca na Obali u Splitu – dvije godine (1972.-1974.); franjevački samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu – dvije godine (1974.-1976.). Nakon brojnih svećeničkih kuća dolazi u provincijalno središte na Lovretu gdje ostaje četiri godine (1976.-1980.). Slijedećih osam godina po drugi je put na Svetom Duhu u Zagrebu (1980.-1988.). Nakon toga jednu je godinu u našoj kući u Imotskom (1988.-1989.), te dvije godine u Segetu (1989.-1991.). Poslije Segeta ponovno je pet godina u Makarskoj (1991.-1995.), zatim tri godine u Zadru u župnoj kući u Arbanasima kod salezijanaca (1995.-1998.). Godine 1998. dolazi u našu kuću u Zadru u ulici V. Lisinskog (1998.-2000.), gdje, iako već narušena zdravlja, dvije godine kuha za tamošnju zajednicu sestara, te potom godinu dana za zajednicu sestara u našoj kući u Sinju (2000.-2001.). Godine 2001. istrošena od napornog rada, premještena je u provincijalnu kuću u Splitu.

S. Ozana je mnogo puta bila premještana, no znala je reći da je bila sretna jer je slušala. Voljela je kuhati, ali joj je bilo teško kada ne bi imala što skuhati, a to je znalo biti češće. Loše se osjećala kada ne bi imala što staviti na stol, naročito kada je trebalo s malo hrane poslužiti veliki broj osoba. Kazivala je, da je ponekad u takvim okolnostima osjećala kao da je sam Bog umnažao hranu i učinio da svima dotekne. U poslu je bila marljiva, samoprijegorna i ustrajna. Brižna i odgovorna u svom zahtjevnom radu, posebnu pozornost posvećivala je čistoći i urednosti kuhinjskih predmeta i prostora.

Zadnje godine svoga života s. Ozana je provela u provincijalnoj kući na bolesničkom katu. Tiha, samozatajna i zahvalna za svaku uslugu koju su joj sestre pružile. Voljela je sabranost i tišinu, pa je u tom ozračju lakše prihvaćala i svoju nemoć.

Draga s. Ozana! Tvoje izmučeno tijelo predajemo zemlji do dana kada ćeš preobražena u nebeskoj slavi Svevišnjeg promatrati licem u lice. U društvu blaženih gdje, vjerujemo, sada prebivaš, zagovaraj nas i našu Provinciju.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!