Preminula s. M. Ladislava Šentija

26. ožujka 2018. - 13:19 -- šsf

Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.
(1 Sol 4,14)

Blago u Gospodinu, dana 26. ožujka 2018. u Splitu u 89. godini života i 66. redovništva usnula je naša 

S. M. LADISLAVA ANA ŠENTIJA

Sprovod drage nam pokojnice bit će u srijedu 28. ožujka u Splitu na groblju Lovrinac u 14.30 sati.

Autobus za Lovrinac polazi ispred samostana, Lovretska 9, u 13.45 sati.

Sveta misa zadušnica slavit će se nakon sprovoda u samostanskoj kapeli na Lovretu.

Počivala u miru Božjem.

* * *

Oproštajni govor provincijalne predstojnice s. Andree Nazlić

Na Veliki ponedjeljak, dan nakon spomena Isusovog slavnog ulaska u Jeruzalem naša se s. Ladislava pridružila slavnom Jeruzalemu, u 89. godini života i 66. redovništva.

S. Ladislava Ana Šentija rođena je u Brnazama kraj Sinja, 22. veljače 1930. godine, od oca Petra i majke Kate rođ. Malbaša, u obitelji s osmero djece. Dvoje njih je umrlo dok su bili mali. Ana je druga rođena te je već kao mala djevojčica bila brižna i odgovorna za mlađu braću i sestre. Obitelj je živjela tradicionalne kršćanske vrijednosti, molilo se i radilo. Mala Ana je često čuvala ovce i to je veselilo. Dugo je razmišljala kojim putem poći u život? Opredijelila se za samostan kao punoljetna djevojka, sa osamnaest godina. Činiti pokoru i poboljšati svoj život bila je vodilja s kojom je krenula u novi život. Redovnice je viđala u crkvi Gospe Sinjske i odlučila je poći na Lovret, gdje su već bile njezine mještanke, s. Ozana i s. Branimira. Na Malu Gospu 1948. godine sama je sinjskom rerom stigla u Split.

Na Lovretu je bila samo tjedan dana te je poslana u Hvar u franjevački samostan. Tu je provela dvije godine kandidature. Radila je sa sestrama na samostanskom gospodarstvu, a u slobodno vrijeme joj je kućna predstojnica s. Mirjana Jerković imala poduk.

U postulaturu je primljena 14. veljače 1952. godine u Splitu. Tijekom postulature trebalo je proći kanonski ispit i izjasniti se o svom zvanju. Tom je prilikom kanonik, ispitivač, Ani rekao da doista ima pravo zvanje. Ta izjava joj je bila snažna podrška ne samo tada nego i cijeloga života. Bilo je to teško vrijeme komunizma. Jednom su Anu i još jednu postulantkinju pozvali na Udbu te ih nagovarali da napuste samostan, kako bi redovnica bilo što manje. Ana se pak odlučno tome usprotivila i rekla da je to njezin osobni izbor što će biti u životu.

Godine 1952. na svetkovinu Velike Gospe započinje kanonsku godinu novicijata i dobiva ime s. Ladislava. Na to je ime bila uvijek ponosna, jer se prva školska sestra u Splitu i utemeljiteljica zavoda na Lovretu zvala tim imenom.

Prve zavjete položila je 16. kolovoza 1953., a doživotne 5. listopada 1956. godine. Nakon novicijata s. Ladislava ostaje godinu dana na Lovretu te pomaže u šivaonici i dvori mladu teško bolesnu s. Luciju Rodić. Zatim je poslana u franjevački samostan na Poljudu, pa u samostan franjevaca konventualaca na Obali, gdje je bila po godinu dana i obavljala razne kućanske poslove. Potom ide u Dubrovnik u Siguratu gdje ostaje dvije godine (do 1958.).

Provincijalna uprava je prepoznala potrebu trenutka da se nekoga pošalje u bolničku školu, te je tako i s. Ladislava 1958. godine premještena u Zadar gdje završava dvogodišnju bolničku školu. Odmah nakon završene škole 1960. godine zapošljava se u bolnici u Zadru. Uz posao u zadarskoj bolnici, u Šibeniku završava srednju medicinsku školu. Bila je svjesna da medicina napreduje i da bez učenja i stručnoga znanja ne može raditi tako zahtjevan i odgovoran posao. S. Ladislava je radila trideset i četiri godine u smjenskom radu na internom odjelu. Brinula se često o bolesnicima s neizlječivom bolesti koji su umirali mladi. U noćnim smjenama u gluho doba noći, kada bi bolesnici zaspali molila bi krunicu. U molitvi je crpila snagu za suočavanje s ljudskom patnjom i puno puta bezizlaznom situacijom. Uz to rado je čitala vjerski tisak, osobito Mali koncil. Jednom je zbog čitanja vjerskog tiska bila i optužena i poslana na odgovornost upravi bolnice, a ona je odlučno odgovorila: „Ako vi možete čitati Politiku, mogu i ja Mali koncil“.

Posebno sretan dan za s. Ladislavu bio je na blagdan sv. Stošije 1991. godine kada je po prvi put na posao u bolnicu došla u redovničkom odijelu i mogla javno svjedočiti svoje redovničko poslanje. S. Ladislavu je resio red i disciplina, kako u profesionalnom tako i u redovničkom životu. Rad, zajedničku molitvu i zajednički život držala je jednako važnim. U duhu redovničke poslušnosti, samo godinu dana prije ostvarenja pune mirovine, odlukom provincijalne uprave prekida posao u bolnici i 1994. godine iz Zadra odlazi u Franjevački samostan na Poljudu, gdje punih deset godina njeguje bolesnu braću franjevce i pomaže sestrama u kućanskim poslovima.

Načetoga zdravlja 2000. godine dolazi u provincijalnu kuću na Lovret, ali ne vodi brigu samo o svom zdravlju i ne predaje se neradu, nego marno radi koliko god joj tjelesne snage dopuštaju. Pomaže sestrama kod izrade crkvenoga ruha, te s velikom raspoloživošću sestrama šiva i krpa odjeću kad god kojoj zatreba, sve do 2016. godine. Posebna ljubav s. Ladislave cijeloga njezina života bili su vrt i cvijeće. S velikom radošću s cvijećem iz lovretskog vrta ispraćala je i dočekivala sve drage goste koji su dolazili u naš samostan. S radošću je dijela sadnice koje je sama uzgojila i željela čuti povratnu informaciju kako njezino cvijeće uspijeva i u drugom vrtu. Gospina špilja u samostanskoj „šumici“ nikada nije ostajala bez cvijeća. Na vrtu je znala satima čeprkati oko cvijeća sve do kraja 2017. godine.

S. Ladislava se krajem prošle godine suočila s neizlječivom bolešću. Svjesna svoje dijagnoze, poštujući struku i mišljenje liječnika, sama je ipak odlučila da se neće podvrgavati nikakvim ozbiljnijim liječničkim zahvatima jer po njezinom mišljenju to ionako ne bi bilo učinkovito. Svoje posljednje dane željela je provesti pripremajući se za susret s Gospodinom. Dan prije smrti, na Cvjetnicu, bila je u crkvi na misi Muke Gospodinove i cijeli je taj dan bila neobično radosna sa svim sestrama koje su je posjetile u njezinoj bolesničkoj sobi, kao da je slutila da se rastanak približio. Usnula je zauvijek u noći, u osvit Velikog ponedjeljka.

Draga s. Ladislava, hvala vam za svjedočanstvo ispunjenog redovničkog života, za svaki darovani cvijet, za svaku zdušno izmoljenu molitvu za svoje sestre i za sve one koji su vam se preporučili.

Neka vas milosrdni Bog primi u svoju vječnu radost i blaženstvo svih onih koji su preobraženi Kristovim uskrsnućem.

Počivala u miru Božjem.