Preminula s. M. Berhmana Nazor

16. svibnja 2015. - 21:02 -- šsf

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj nijedan smrtnik umaći neće. (Sv. Franjo Asiški)

Okrijepljena svetim sakramentima, u Splitu je dana 14. svibnja 2015., u 90. godini života i 71. godini redovništva blago u Gospodinu preminula naša S. M. BERHMANA ROZARIJA NAZOR.

Sprovod drage nam pokojnice bit će u ponedjeljak 18. svibnja u Splitu na groblju Lovrinac u 15.15 sati.

Sveta misa zadušnica slavit će se nakon sprovoda u samostanskoj kapeli na Lovretu.

Počivala u miru Božjem.

----------------------------------

S. Berhmana Rozarija Nazor rodila se 30. rujna 1925. godine u Jesenicama, od oca Petra i majke Marije rođ. Nazor. Imala je dva mlađa brata. Rođena je na blagdan sv. Jeronima Dalmatinca kojega je držala svojim posebnim zaštitnikom.

Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, upisala se u Žensku realnu gimnaziju u Splitu. Posredstvom svoje tete, naše pokojne s. Janje Nazor, primljena je s. Berhmana u Zavod školskih sestara na Lovretu, najprije kao gojenica a onda kao kandidatkinja. U kandidaturu je primljena 1. rujna 1938. godine, a u postulaturu 14. veljače 1944. godine. Kanonsku godinu novicijata započela je na blagdan Bogojavljenja 1945. godine. Prve redovničke zavjete položila je 7. siječnja 1946., a doživotne zavjete 19. travnja 1949. godine u Splitu.

S. Berhmana je nakon položenih prvih redovničkih zavjeta poslana na studij. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1946. godine upisuje studij povijesti južnoslavenske književnosti i francuskoga jezika, te hrvatski jezik i hrvatsku povijest. Po završetku studija 1951. godine vraća se u Split.

Tijekom nekoliko godina bila je vratarica u samostanu na Lovretu, nakon čega je jednu školsku godinu (1955./56.) bila prefekta u slovenskom internatu kod školskih sestara u Celovcu. Po povratku u Split nekoliko je godina imala brigu za kandidatkinje. Godine 1961. na molbu katedralnog župnika don Pavla Žanića, kasnije biskupa mostarskoga, a s dopuštenjem vrhovne predstojnice s. Tereze Vidan i dekretom Biskupskog ordinarijata, imenovana je vjeroučiteljicom djece u župi sv. Duje (1961.-1963.) te je bila prva vjeroučiteljica iz naše Provincije. Od godine 1963., na molbu biskupa mons. Frane Franića, profesorica je u biskupskoj sjemenišnoj gimnaziji u Splitu. U sklopu gimnazije bio je osnovan i Odsjek za redovnice, kojem je inicijatorica bila upravo s. Berhmana. Djelovanje je započelo u prostorima preuređenih gospodarskih zgrada našega samostana, a s. Berhmana je bila imenovana podupraviteljicom Odsjeka za redovnice. U gimnaziji je predavala, s jednim prekidom, sedamnaest školskih godina hrvatski jezik, a neko vrijeme i francuski te jednu školsku godinu i njemački jezik. „To mi je ostalo kao najdraža dužnost koju sam obavljala, iako nikada prije nisam poželjela da bih radila u školi“, zapisala je s. Berhmana u svojoj autobiografiji.

Nakon što je jedan mandat bila zamjenica provincijalne predstojnice, na redovitom Provincijalnom kapitulu 1975. godine s. Berhmana je izabrana za provincijalnu predstojnicu. Po završetku te službe 1981. godine odlazi u našu kuću u Glagoljaškoj ulici, gdje je jedno šestogodište obnašala i službu kućne predstojnice (1986.-1992.) S velikim zadovoljstvom s. Berhmana je poučavala i izvan škole. U samostanu je davala satove jezikȃ vanjskim đacima. Neko vrijeme bila je katehistkinja u višim razredima osnove škole u župi sv. Roka. Godine 1992. ponovno se vraća u provincijalnu kuću na Lovret, gdje ostaje do konca svoga života. S velikim zadovoljstvom poučavala je sve koji su to od nje zatražili, prevodila je, lektorirala razne tekstove, osobito svećenicima župnicima njezinim nekadašnjim đacima.

S. Berhmana je s izrazitom zahvalnošću primila dar studija, jer je studiranje redovnica u to vrijeme bila prava rijetkost. Dugo je bila jedina fakultetski obrazovana sestra u zajednici, te se na svaki način trudila zahvalno uzvratiti zajednici za taj dar, osobito pisanom riječju. Svesrdno se zauzela da se življena povijest Provincije ne prepusti zaboravu pa je napisala prvu knjigu povijesti Provincije pod naslovom Lovretske sestre (1986. godine). Iz zahvalnosti prema svim sestrama koje su svoj život i rad, molitvu i žrtvu, vjernost i ljubav ugradile u temelje naše zajednice, sabrala je njihove životopise i 1997. godine oblikovala prvu knjigu nekrologa svih do tada preminulih sestara pod naslovom Put u svjetlo. U vrijeme kad se u redovničkim zajednicama počelo razmišljati o izdavanju provincijskih glasila s. Berhmana se za to zdušno zauzimala te su u našoj Provinciji, među prvima, počeli izlaziti Odjeci iz života Provincije (1970. godine). S. Berhmana je bila prva i dugogodišnja urednica, ustrajna poticateljica sestara za pisanje priloga te čitanje Odjeka. Na taj način zauzimala se za međusobno upoznavanje sestara i života pojedinih zajednica te intenzivnije življenje s cijelom Provincijom.

Niz godina s osobitom je radošću, pripravnice za redovnički život, u novicijatu poučavala povijest Provincije i Družbe. Sa slovenskoga jezika prevela je (1997.) na hrvatski jezik sjećanja s. Hedvike Puntar na utemeljiteljicu naše Družbe Tragom majke Margarete Pucher.

S. Berhmana je imala izrazito dobro pamćenje osoba, događaja i datuma. S lakoćom je pristupala ljudima i sklapala dugotrajna poznanstva i prijateljstva. Uz sestre svoje zajednice bila je povezana i s brojnim sestrama drugih zajednica, osobito sestrama sv. Križa koje je susrela na studiju i s njima ostala u kontaktu do konca života. Posebno su joj na srcu bili njezini đaci, nadasve oni koji su postali svećenici, a danas je među njima i nekoliko biskupa. Svakom bi se njihovom posjetu veoma radovala i brižno se raspitivala o životu svakog pojedinoga. S. Berhmana je voljela pisati pisma i s mnogima je na taj način bila povezana dokle god su joj fizičke snage to dopuštale. Na poseban način bila je povezana sa svojom rodbinom, a gotovo jednako tako zanimala se za roditelje i rodbinu drugih sestara. Ljubav prema zajednici prenijela je na sinovke i sinovce koji lovresku zajednicu, preko tete Berhmane, doživljavaju svojom.

S. Berhmana je voljela zajednički život, puno je držala do samostanske discipline, obdržavanja dnevnoga reda, poštivanja pretpostavljenih. U svojoj biografiji iskreno je zapisala: „Cijeli svoj život trudila sam se da budem bolja, ali, bez lažne poniznosti, mogu reći da nemam osjećaja nekog napretka, jedino što predanije prihvaćam nedaće života i što lakše shvaćam svoje i tuđe nedostatke … Blaženi krotki jer će posjedovati zemlju. Moj željeni ali nedosegnuti ideal!“

Preminula je u večernjim satima svetkovine Gospodinova uzašašća na nebo, 14. svibnja 2015. godine, u 90. godini života i 71. godini redovništva.

Neka Gospodin blagoslovi i nagradi njezin trud i milostivo je primi u blaženstvo krotkih na nebesima.

s. M. Petra