Preko vidljivoga do Nevidljivog

7. svibnja 2018. - 10:36 -- šsf

Sve je mirisalo na obilatu skromnost, a skromnost redovito rađa bogatstvom, nekada nakon duga čekanja, a ponekad istog dana ili trena. Tako se to dana 5. svibnja o. g. dogodilo nama, sestrama iz medicinske i socijalne službe. Nismo tražile ni daljinu, niti gledale prema visinama. Htjele smo, slaveći Boga u prirodi, doživjeti nešto od ljepote zajedništva. I dogodilo se, jer Bog u svojoj nemjerljivoj ljubavi daje obilato, više nego smijemo očekivati i nego smo zaslužili, a zaslužili jesmo - ništa.

Bilo nas je dvadeset, devet sestara iz Mostarske, a jedanaest iz naše provincije. Išle smo preko Tugara, Gata i legendarne Mile Gojsalić do Svetišta sv. Leopolda Mandića u Zakučcu. Opet sve odiše divnom skromnošću. I svetac i svetište. Pomolile smo se i ljubile moći sveca u čvrstoj nadi i vjeri. Nakon Zakučca uputile smo se u Gospino svetište Vepric. “Kao u Lurduˮ, komentirala je jedna sestra koja je prvi put u Vepricu. Dočekala nas je Majka Lijepe ljubavi, Gospa Lurdska u prekrasnoj prirodi, samozatajni domaćin svetišta don Mijo Šurlin i fra Ante Čovo koji je s nama slavio Misu i to pjevanu, jer, sestrice su bile raspjevane. Da, da, zna i medicina pjevati i slušati, a ne samo služiti. Jedna fra Antina rečenica bila mi je tvrda i dovoljna, a glasi: “Tko nije spreman biti mučenik ne može biti Isusov učenikˮ. Svatko od nas zna gdje je, a Bog zna sve. Pa, ravnajmo se!

Nakon ukusnog i bogatog ručka u don Mijinoj kuhinji, molile smo i šetale, razgovarale i pjevale, divile se i zahvaljivale i - fotografirale se. Šlag smo imale u Vepricu, a dočekao nas je i u Makarskoj kod s. Edite Šolić. Bila je vidljivo radosna i uzbuđena što je imala priliku počastiti nas sa svime što fra Jure Radića ostavština ima. Ponovno sama ljepota boja, oblika i mirisa.

Hvala svima koje smo danas susreli, iznad svega Isusu i njegovoj Majci Mariji! Radošću ispunjena srca, vratile smo se svojim kućama.

s. Rahela Tojčić