Pokorničke vježbe

Prve mariborske Školske sestre pod vodstvom utemeljiteljice m. Margarete Pucher bile su redovnice trećega reda sv. Franje Asiškoga i kao takve preuzele su neke pokorničke vježbe koje su tada bile uobičajene kod franjevačkih redova.

Starije sestre (s. Regina Gosak, s. Aleksija Erzar, s. Skolastika Žurman) pripovijedale su nam, da su sestre naše mlade družbe vrlo pokornički živjele. Po primjeru sv. Franje mrtvile su svoje tijelo i nekim, u tu svrhu pripravljenim sredstvima. Mrtvile su se i tako da su po noći ustajale na molitvu, spavale na tvrdim ležajima, postile, odricale se nekih jela, u petke podnosile žeđ u spomen dobroga Spasitelja, koji je žedan umirao na križu; subotom su se na čast Majci Božjoj odricale voća, itd. U svojoj gorljivosti su bile vrlo dosjetljive i skriveno su podnosile sve tegobe svoga života u svijesti da pripadaju pokorničkom redu sv. Franje. Neke pokorničke vježbe su se održale sve do novih konstitucija god. 1922., odnosno do pokoncilskog vremena. Nabrojimo neke.

Pokornički pojas - već samo ime govori da je bio za pokoru – načinjen od kovine koja ne rđa i sastavljen od pomičnih dijelova. Opasivao se na golo tijelo. Kod hodanja, kretnji i kod svakog micanja u struku je uzrokovao bol, katkada i rane, ovisno o gorljivosti osobe koja ga je nosila i o načinu kako ga je stavila. Nosile su ga iz ljubavi prema trpećem Spasitelju, u naknadu za grijehe svijeta, za obraćenje grešnika, da bi Bog oprostio kaznu svijetu, koji ga vrijeđa grijesima.

Za vrijeme moje kandidature i novicijata (od 1916. do 1920.) u kući matici nosilo je pokornički pojas još nekih deset starijih sestara. Prepoznavale smo ih po opreznom hodanju i kretnjama. Kad bi u školi pisale na ploči, kod kakve neoprezne kretnje bi se naprosto trznule od boli. Mlađe sestre taj pokornički predmet nisu nikada dobile za upotrebu. Voditeljica novakinja s. Aleksija Erzar nam je pak tri primjerka takvog pojasa pokazala i upoznala nas s upotrebom.

Druga pokornička vježba je bila tjedno bičevanje, petkom, kao uspomena na Isusovo bičevanje. O bičevanju raznih pokornika mnogo smo čitale u životu svetaca. U našoj družbi bičevanje je napušteno nakon koncila, u nekim redovima i kod pojedinaca možda još ne sasvim.

Pokornički post ili odricanje od hrane (odricanjem raznih jela: mesa, slatkiša, voća, vina, ili da se do sita samo jednom dnevno najede, odricanje od odmora, itd.) bilo je za vrijeme m. Margarete i u moje vrijeme veoma strogo, ne samo za redovničke osobe nego i za sve vjernike. S vremenom ga je Crkva ublažila. U običaju je ipak ostao post o kruhu i vodi još do danas. Poznam majke koje su uz molitvu krunice na se uzele i post o kruhu i vodi za sreću svoje djece i tako izdržale više mjeseci. Velika snaga majčine ljubavi...!

U samostanu smo se strogo držale od Crkve određenih postova. Mnogo toga poglavari sestrama nisu dopuštali, osim onima, koje su bile krepkoga zdravlja. U svojoj pak gorljivosti znale su neke sestre, mimo predstojnice, od ispovjednika isposlovati dozvolu za razne pokorničke vježbe. "A majka je u vjeri da je tako pravo, ponizno molila ispovjednika neka takve dozvole sestrama ne daje, jer su među tim gorljivima također sestre krhkoga zdravlja i zato u opasnosti da se razbole." Radilo se također o sestrama koje su bile preopterećene poslom i za bojati se je da bi im takvo dodatno mrtvenje opasno načelo zdravlje, što je zajednica najmanje željela. Da je ta ponizna "materina" molba s razumijevanjem primljena, nije se ipak govorilo, ali od tada se ipak govorilo, da bez "matere" nijedna sestra nije dobila dozvolu za posebne pokorničke vježbe.

Međutim je m. Margareta u nekoj prigodi na rekreaciji počela razgovor o drugačijim pokorničkim vježbama, koje ne štete zdravlju: o svladavanju samoga sebe, što je povezano i s nekom vrsti duhovnoga odgoja. Najprije je spomenula samo dvije mane s kojima neka bi se u duhu pokore stavile u koštac, a da tim ne ugroze zdravlje. Te dvije česte mane su radoznalost i nepotreban govor u nepravo vrijeme i na krivom mjestu.

Prema pripovijedanju s. Regine Gosak, m. Margareta bi djelomice u šali, ali misleći ozbiljno, govorila kako bi svoju znatiželju sa svladavanjem u duhu pokore prikazale za ljubav prema Bogu. Poznavala sam osobu koja cijelu korizmu nije pogledala kroz prozor. Kad bi npr. kod posjeta nastalo glasno veselje, nije je zanimalo tko je došao i nije prisluškivala razgovor. Nadvladala je svako slušanje razgovora, čitanje romana... (u današnje vrijeme bi majka sigurno navela i gledanje filmova na televiziji, jer su neki čak grešni).

Da je majci Margareti bila posebno na srcu šutnja, vidi se to već iz poglavlja o šutnji. Kod svake prigode je ponovno naglašavala vrijednost šutnje. Stoga nije to ništa posebnoga da je šutnju uvrstila u duhovni post.

Za tu vrstu posta je bilo dovoljno prigoda od jutra do večeri, u svako doba godine, unutar i izvan samostana, po stubama, hodnicima, u spavaonici, u kapeli, za vrijeme posla, itd. S dobrom nakanom i pravom ozbiljnošću izvršavana šutnja je po mišljenju m. Margarete spasonosni duhovni post za svaku dob i svako zvanje. Za nas u samostanu bilo bi pak preporučljivo katkad uzeti šutnju za predmet razmišljanja i vrednovanja duhovnog života. Za primjer bi nam mogli poslužiti neki redovi u Sloveniji, koji u svojim pravilima imaju strogu šutnju.

Izvrstan primjer šutnje nam je Majka Božja Marija, koja bi svijetu imala mnogo toga reći o sebi i o svojem Sinu Isusu, ali je šutjela i sve "čuvala u svom srcu", i kako kaže evanđelist, Isus je kod sudskog procesa pred židovskim sudom šutio. To je zapisano za sve narode i vremena: "A Isus je šutio!"

Majka Margareta nije nam zaboravila dati primjer naših starijih sestara, koje su malo govorile, a mnogo šutjele, kako su se prisjećale sestre. Svoju šutnju su znale oplemeniti dobrom nakanom i prikazati je u naknadu za grijehe laži, ogovaranja, klevetanja, prepirke, raznih drugih uvreda, sablažnjivoga govora, kleveta, itd.

Brigala se da se među sestre koje su nastojanjem i Božjim nadahnućem pokušale sijati u brazde svoga redovničkoga života samo dobro sjeme, ne bi posijao i kukolj nesporazuma, prigovaranja, neodgovornih riječi, neprovjerenih osuđivanja, koja "s povišenim tonom" vrijeđaju i teško se zaborave. Stoga želim, da sestre budu svjesne posjeta Isusova, koji u svetoj pričesti u obliku hostije dolazi u naše srce, da ga ne bismo obeščastile praznim riječima, koje za Božju banku nemaju vrijednosti, pa su stoga nedolične za Bogu posvećene osobe.

Majka Margareta je u vezi s duhovnim postom promicala običaj da sestre pri izlasku iz samostana predstojnicu klečeći mole za blagoslov znakom križa na čelu blagoslovljenom vodom. Isto su to činile na povratku kući i ujedno je izvijestile kako su posao obavile. Takvi obiteljski blagoslov su primale kod svake izvanredne prigode: noćni rad, trenutna odsutnost od zajedničke molitve ili molbe za osobne ili školske potrepštine.

Kako poticajno je bilo za nas novakinje, s kakvim poštovanjem smo gledale na ugledne starije sestre, bivše predstojnice, kako bi ponizno i s poštovanjem kleknule pred svoju predstojnicu i molile za sve što im je bilo potrebno.

Navodim neke uzorne redovnice: bivša vrhovna predstojnica m. Angelina Križanič, m. Stanislava Voh, ravnateljica preparandije s. Luitgardis Schweiger i mnoge druge važne ličnosti učiteljskog zbora iz samostanske zajednice; i kolike nespomenute ponizne jednostavne sestre, koje se nikada nisu izmicale samostanskim običajima.

Majka Margareta je preporučivala te vježbe za duhovni post kao zadovoljštinu za grijehe neposluha, nepoštovanja, obiteljskih nesporazuma i prepirka između roditelja i djece, za nemarnost u brizi za ostarjele majke i očeve, kojima katkada nedostaje ono najpotrebnije za život.

Među redovite pokorničke vježbe naše družbe ubrojile smo i optužbu. Taj pokornički čin je bio obično posljednji dan u tjednu i obuhvaćao je sve što smo kroz tjedan iz nemarnosti, bezbrižnosti i nesavjesnosti propustile: brigu za redovničko odijelo i razne predmete u stanu, učionicama, ako smo zaboravile uvečer zatvoriti prozore, zatvoriti vrata, ugasiti oganj u peći, ugasiti svjetla, pogledati jesu li strojevi i sprave isključene, ako smo prouzrokovale štetu, zagovorile se, jele izvan određenog mjesta i vremena, same sebi stvarale dnevni red, izlazile iz samostana i još štošta što savjesnoj redovnici nije priličilo, a ipak nije spadalo pod sakrament ispovijedi. S koncilom je taj pokornički čin (mogli bismo ga nazvati odgojni običaj) napušten. A još nedavno moglo se čuti od nekih sestara, da je to na štetu našeg samoodgoja, koji je potreban svakome čovjeku, a posebno redovnici!

U vezi s tim rado bih pripovjedila kako se (mislim, da je to bilo 1923.) s. Fabijana Neuwirth sjećala posljednje optužbe sestre Margarete na kraju Stare godine 1900. u kući matici u Mariboru, pred sabranim sestrama. Zbog starosne slabosti je većinom ležala. Navečer, kad je čula da se sestre nakon večernje molitve skupljaju na optužbu, zamolila je svoju bolničarku s. Skolastiku Žurman da joj pomogne i odvede je u blagovaonicu, kako bi sudjelovala kod pokorničkog čina. Naravno da joj je sestra tu želju ispunila. Sestre su se veoma razveselile njezinom dolasku i brzo joj pripravile sjedalicu. Ali majka nije sjela. Svom snagom volje se oslonila na sjedalicu, kleknula i svom ozbiljnošću izvršila svoju optužbu. Na kraju je, još uvijek klečeći, sklopila ruke i svoju redovničku obitelj molila za oproštenje što je bila tako nepopustljiva i zahtjevna kad se radilo o ispunjavanju redovničkih pravila, kućnoga reda i običaja naše družbe. Zahvalila se za njihovu spremnost da ispune sve što su redovnički poglavari željeli učiniti u korist redovničke zajednice, da bi što bolje služila nakanama za koje je ustanovljena. Zahvalila se što su na Božji poziv u redovničko zvanje, svoj korak usmjerile baš prema Školskim sestrama u Mariboru. Tu ste vjerne svojim redovničkim zavjetima dale sve svoje snage i sposobnosti te ste se neke velikim žrtvama osposobile za rad u našoj družbi. Pripomogle ste i svojim brojem da nam je bilo omogućeno primiti rad i izvan kuće matice, ustanoviti nove podružnice naše družbe ne samo u Sloveniji nego i u drugim zemljama.

"Kako sam sretna, te se Bogu i Gospi od ružarija, svetom Josipu i vama, drage sestre, zahvaljujem za svu pomoć, potporu, molitvu, žrtve i vjernost kod posla za našu družbu. Bog je blagoslovio naš rad kod odgoja djece. Prema prvotnoj želji biskupa Slomšeka, i kasnije našoj želji, sve smo svoje moći darovale u prvom redu za odgoj zapuštene, siromašne djece našega grada. Zahvaljujem vam, jer ste se tom poslu svim srcem i materinski posvetile. Sada se po ulicama Maribora ne može vidjeti niti jedno zapušteno dijete. Ali s tim nije sva bijeda nestala. Naše ustanove neka ostanu vjerne svojoj prvotnoj namjeni. Brigu za odgoj i njegu neka najprije posvete djeci iz siromašnih obitelji i tek onda onima koje mogu plaćati stan i hranu, odnosno školarinu. Kod toga posebno nastojte da u našoj praksi među siromašnima i bogatima ne bude nikada nikakvih razlika. Uvjerena sam, da će ta dobrotvornost Franjine ustanove biti nagrađena Božjim blagoslovom."

"A za godinu 1901. koju ćemo početi u ponoć, ponavljam vam već poznatu čestitku za zdravlje i blagoslov u radu s mladima. Želim da i ubuduće među vama vlada, puna poštovanja i po Božjoj volji željena i blagoslovljena sestrinska ljubav, te ljubav i vjernost prema našoj ustanovi, premda ćete djelovati u drugim biskupijama i krajevima izvan Slovenije. Molim, ostanite pune duha molitve, ponizne i skromne te po svojim doživotnim zavjetima Bogu i svojim poglavarima vjerne redovnice trećega reda sv. oca Franje Asiškoga, pokorničkog nasljedovatelja raspetoga Krista. Taj ponizni, poslušni, siromašni Krist, Franjin i naš utjelovljeni Bog, koji je po volji nebeskoga Oca i iz ljubavi prema nama grešnicima dao svoje sveto tijelo za trpljenje i smrt na križu, jedini je dostojan da postane 'Moj Bog i sve moje'.

Drage sestre, željela bih da ta molitva našega svetoga oca Franje postane takoreći vječna molitva i našega Bogu posvećenoga života. Kod svakog dnevnoga posla, veselja, trpljenja, zdravlja, bolesti, sreće, razočaranja, molitve, kajanja, spoznaje mana svoga značaja i nagnuća naravi, koje često i rado kucaju na vrata našega 'ja' sa pomisli: 'Ja sam bolja i uspješnija, druge su u usporedbi sa mnom prave sirote'; ili čak farizejski: 'Nisam kao onaj carinik!' I još mnogo sličnih primjera naše slabosti, koje od vremena na vrijeme žele sjesti na prijestolje naše naravi sklone zlu.

Stoga, drage sestre, molim vas, neka ova molitva 'Bog moj i sve moje' bude na našim usnama od jutra do večeri, u svakoj prigodi našega života. Kada molimo za same sebe, za susestre i poglavare, za našu družbu, mlade, obitelji, za nepoznate osobe, za sve one u našoj domovini i Crkvi, neka ova molitva bude prošnja i potvrda: 'Bog moj i sve moje'. 'Bog moj i sve moje' neka bude vječna molitva mojega i vašega Bogu posvećenoga srca, vječna molitva čitavoga našega života."