Odgojne metode s. Margarete

Sestra predstojnica m. Margareta je više puta preporučivala, da ne budemo s djecom prestroge; također neka ih što manje opominjemo s predugim i odviše čestim propovijedima. Ako je ikako moguće, neka s djetetom koje je nešto pogriješilo, sredimo "u četiri oka". Kod toga neka ne upotrebljavamo uvredljive i ponižavajuće riječi, koje vrijeđaju dijete i pogađaju njegov ponos. Iz usta sestre neka dijete nikada ne čuje nešto takvoga. Posebno neka se nijedna ne zaboravi tako da bi dijete tukla šibom ili rukom. Redovnica neka se nikada ne okalja takvom surovošću da bi svoje ruke upotrijebila za kažnjavanje, već radije za blagoslov. S takvim kaznama bi dijete duboko razočarali i u mladoj duši bi se slomilo pouzdanje i poštovanje prema redovnicama zauvijek. Dijete treba opominjati tako da bi osjetilo da ga volimo i da mu želimo dobro.

Tako neka naš odgoj ne naglašava samo slabe strane. Odgoj treba graditi na pozitivnim osobinama koje ohrabruju. Svako dijete ih ima, ali ih možda u obitelji ili izvan nje još nitko nije otkrio ni priznao.

Zapamtiti moramo također da lijepa riječ svugdje mjesto nađe. Ako pak ne uspijemo, potrebno je mnogo strpljivosti i molitve. Stoga je uvela kod naših zajedničkih molitava također molitve za našu djecu.

S. Nepomucena je s. Gertrudi Neuwirth pripovijedala, kako je jedne večeri prije nego je pošla na počinak pogledala u sobu, gdje su se po danu zadržavala djeca. I što je vidjela? Predstojnica s. Margareta je klečala na mjestu onog djeteta koje je sestrama zadavalo velike muke. Iznenađena neočekivanim prizorom povikala je: "Sestro predstojnice, što se dogodilo da ste tu u neuobičajeno vrijeme?" Tiho ju je pozvala: "Kleknite i vi da zajedno izmolimo za to naše dijete neprimjerena ponašanja jednu krunicu!"

Dakle, naša je predstojnica klečeći molila za njih. Ali i sestre je ozbiljno opominjala da ne bi djecu kažnjavale molitvom, uskraćivanjem hrane ili da bi klečeći morala moliti oproštenje. Znala je reći da se pred Bogom kleči, možda katkada i pred roditeljima, koji su djetetu dali život, pred sestrom se pak može samo klečati za blagoslov. "Isus je volio djecu, volimo ih i mi", zaključila bi.

Sestra Nepomucena nastavlja: U nekim prigodama bi s. Margareta došla na neku posebnu misao. U slobodnom vremenu bi nas posjetila u razredu, zatim djecu kod ručnog rada i šivanja. S djecom je o mnogočemu razgovarala i usput pitala, mole li katkad za roditelje. Dobila je porazne odgovore: "Nikad mi nitko nije rekao da molim za roditelje!"

"Za roditelje ne ću moliti, jer me tuku i ne vole me."

"Mame nemam, a otac je malo kod kuće. Kad kasno po noći dođe doma, psuje. Ako se ne sakrijemo, tuče nas ili izbaci na cestu. Ne volim ga i za nj ne molim."

Četvrta djevojčica je zaplakala, sakrila lice rukama i odgovorila: "Mama je od nas otišla. Tražila sam je i našla u sjeni stabla, gdje leži s nekim tuđim čovjekom. Potrčala sam k njoj, pozvala je i molila neka dođe kući, a ona me je potjerala i vikala neka joj se gubim ispred očiju."

"S mamom molimo za oca, koji dolazi doma pijan, svađa se, tuče nas, tjera iz kuće. Kad on zaspe, vraćamo se, obrišemo suze i molimo Boga da bi postao bolji, ali ništa ne pomaže."

Sestra predstojnica je i nadalje prijazno s djecom čavrljala, ispitivala ih ovo i ono, primjerice kada roditelji imaju imendan, kada rođendan. Dobivala je različite odgovore. O blagdanima Božića i Uskrsa pripovijedala su, da su im dobre gospođe donijele suhoga voća, oraha i dvopeka, za Uskrs pisanica, kobasica i dobroga kruha.

Posebno veselje za neke bilo je, prema starom običaju na dan Nevine dječice, kad bi s cekerom i šibom u ruci prolazili gradom i lagano šibali Mariborčane izgovarajući: "frisch und g'sund, frisch und g'sund, lange Leben, Seksar geben"(svjež i zdrav, svjež i zdrav, život dug, novčić daj). Tako bi nakupili različitih jela i još kakav groš za slastice.

Po pripovijedanju s. Nepomucene, s. predstojnica bi pozvala sestre na razgovor o tome što je o obiteljskim odnosima čula iz usta djece. Tako su bolje shvaćale zašto neka djeca ne vole školu, opterećena su tako da se neka ne znaju više ni smijati. Nastavljala je s značajnim razmišljanjem: "Tu u ovaj Maribor Bog nas je pozvao da primimo na čuvanje i odgoj tu zapuštenu djecu. Društvo katoličkih gospođa nas čak za to nešto plaća. Dužne smo da po toj djeci učinimo nešto i za roditelje. A što? Nešto što bi roditelje i djecu međusobno povezalo kako bi nekako zaživjelo barem koliko toliko obiteljsko zajedništvo i da bi imali nešto od pravoga djetinjstva. Ta tako slabih obiteljskih odnosa u drugim krajevima sigurno nema. To sam rekla predsjednici našega Društva grofici Brandys i zapitala sam je, što da učinimo. Sva rješenja je prepustila nama. Istoga mišljenja je bio i zastupnik biskupije u Društvu, gospodin kanonik Kosar. Zato, drage sestre, imam samo jednu želju: S pouzdanjem u Boga prihvatimo se posla! A prije toga kleknimo i preporučimo se Duhu Svetome, Srcu Isusovu i svetoj Obitelji."

Nakon molitve je rekla: "Mislim da se riječima, pa bile ne znam kako lijepe i poticajne, u tim razrovanim obiteljima, među roditeljima i djecom neće biti uspjeha, ako djecu ne dovedemo do toga da roditeljima darovima iskazuju pažnju za imendan, rođendan i blagdane. Možda bi takva djela roditelje smekšala, u srcu bi im zablistala iskrica ljubavi prema djeci."

Naravno, trebalo je djeci te darove pribaviti prošnjom po gradu kod dobrih ljudi, po trgovinama, kod obrtnika i po selima. Puno toga su djeca sama pripremila šivanjem i ručnim radovima, naravno pod ravnanjem sestara i s našim materijalom. Najprije je bilo potrebno provjeriti gdje je siromaštvo najveće, da darovi dođu u prave ruke. Bogatijoj djeci bilo je potrebno savjetovati, što neka kupe, da bi i oni razveselili roditelje.

Sestre su se naime s prijedlogom suglasile i počele radom. S početka nije išlo lako. Lakše je bilo isprositi i pripraviti darove nego ustanoviti potrebe u siromašnim obiteljima.

Tek tada su se pokazale prave ruševine života, što je bilo do tada mnogo kojem oku sakriveno; a potvrdila se je opravdanost postupka sestre Margarete, koji su sestre s odobravanjem primile.

Ispočetka nije išlo glatko. Neki roditelji nisu razumjeli pažnju svoje djece, pa su odbijali darove, jer na nešto takvoga u svom bijednom životu nisu bili naučeni. Neki su čak mislili da se djeca žele s njima rugati, pa su sve odbijali. Ako je dijete u svojem strahu nešto sličnoga slutilo, bojalo se ići samo k roditeljima. Sestra je takvo dijete otpratila i još sama nadarila jadnika koji nije shvaćao. U većini pak slučajeva, bila su djeca sa svojim čestitkama i darovima od roditelja dobro primljena, sa suzama u očima roditelji su zahvaljivali te zagrljajem i poljupcem pokazivali svoju radost.

Sestre i djeca s tom obiteljskom akcijom nisu prestajali nego su čak nastavljali s još većom revnošću. Jednaku pažnju su pokazivale i prema djevojčicama iz zavoda. Navečer uoči imendana, kod pokrivanja stola, postavile bi im vazu s cvijećem i darovima te pjevanjem i čestitkama uljepšale njihov sutrašnji dan.

Sestre su nam pripovijedale također kako bi se s. Margareta sa svom savjesnošću pobrinula da su s djecom nedjelje i druge crkvene blagdane slavile onako kako je propisivala Crkva. U kalendaru je međutim bilo još mnogo blagdana i svetaca koje je slovenski narod častio kao posebne zagovornike i zaštitnike u raznim potrebama života. I njih se trebalo spomenuti kratkom molitvom ili pjesmom pred slikom ili kipom, koji je bio u kući. Rado je to popratila riječima: "Da se djeca nauče i sačuvaju sjećanje na dobre običaje za budućnost."

Koliko lijepih slavljenja blagdana, molitava i narodnih običaja se na taj način sačuvalo među našim pukom do današnjega dana!

Također crkvena godina bila je našoj predstojnici s. Margareti veoma značajna. Uvažavati smo je morale tako, kao su je uvažavale i još je uvažavaju naše kršćanske i čestite obitelji.

Zanimljivo je da je također djecu učila poštovati svoj narod i za njega moliti. I svojim susestrama je preporučivala neka za narod među kojim budu djelovale, požrtvovno rade, o njemu s poštovanjem govore, a prema svojoj rođenoj domovini neka zadrže vjernu ljubav.

Gospođa Betka Zupanc, kasnije s. Terezika, s djecom u Repnjama je svaki dan molila jednostavnu molitvu, koju je navodno sastavila s. Margareta za djecu u Mariboru. A glasila je:

"Marijo, budi naša gospodarica, naša čuvarica i majka, naša učiteljica i odgojiteljica, naša zagovornica kod Božjeg prijestolja i čuvarica naše drage domovine.

Sveti Josipe, budi naš skrbnik, naš hranitelj, čuvar naše obitelji, naš duhovni voditelj, zagovornik za sretan smrtni čas i zaštitnik naše drage domovine.

Dragi Isuse, ti pak budi kralj i vladar naših srdaca i naših duša, te kralj i vladar naše drage domovine. Amen."

Jer je većina djece bila iz nesređenih obitelji, više naviklih skitnji nego radu i učenju, sestre su ih na sve načine zapošljavale. Sa strpljivošću trebalo ih je privikavati da imaju smisao za osobnu urednost, kao što je svagdanje umivanje i češljanje, zatim brižno oblačenje i (zimi) obuvanje, brigu za čisto odijelo i rublje, uređivanje kućnih prostorija, brisanje prašine, spremanje postelje, pranje suđa i jedaćeg pribora, dostojno govorenje i vladanje, bez međusobnih prepiraka, tučnjave raznih skitničkih navika. Potrebno je bilo naučiti ih da razlikuju "što je moje a što je tvoje", što neka stave u ladicu, što na policu, naučiti ih da u kutu sobe nije mjesto za ostavljanje stvari, itd.

To i još štošta pripovijedala je s. Nepomucena Ziggal o početnom radu u Mariboru. Ta djeca su doista bila krajnje zanemarena, nisu pokazivala nikakve znakove o kakvim radnim navikama ili navikama za učenje i molitvu.

Za taj "težački posao", kako ga je nazvala s. Nepomucena, potrebno je bilo mnogo vjere u Božju providnost i u tim zanemarenim i čak pokvarenim dječjim dušama gledati Božju sliku, zavoljeti ih, te svoje duhovne i tjelesne moći darovati tim sirotama.