Noćna sveta ura s. Margarete

Sestra Nepomucena Ziggal je nakon više godina o tome pripovijedala s. Gertrudi Neuwirth, s. Angelini Križanič i još nekim drugim sestrama.

Kad se predstojnica s. Margareta vratila iz Algersdorfa, sestre su htjele što prije čuti, kako je riješila problem. Bez oklijevanja je pripovjedila o razgovoru, koji je bio kratak i za njih neuspješan. "Nestale su zadnje nade, jer me časna majka nije ni saslušala, odmahnula je rukom i otišla. Potrčala sam za njom, ali je više nisam našla. Otišla sam i ja. Razišle smo se bez pozdrava."

Na putovanju doma sam razmišljala što sada: istup iz Algersdorfa, kako je savjetovala predsjednica Društva i otac isusovac, koji mi je jasno objasnio način ustanovljenja nove biskupske redovničke zajednice tu u Mariboru.

"Drage sestre, ja ću iz naše zajednice u Algersdorfu istupiti. S pouzdanjem u Božju providnost i Gospu od ružarija, s dozvolom gradačkoga biskupa Zwergera i mariborskoga biskupa dr. Stepišnika, uzet ću na sebe teret ustanovljenja nove družbe. Jer sam svjesna velike nesigurnosti i svoje nemoći, željela bih obavljati molitvu noćnih svetih sati pred blagdan Gospe od ružarija i tražiti za pomoć i rasvjetljenje. Molim vas, sestre, ne ostavite me samu u tjeskobi. Molite sa mnom da ta moja odluka bude po Božjoj volji, na Božju slavu i spasenje duša ovdašnjih zapuštenih mladih". "Naravno, da ćemo moliti s Vama", obećale smo. "Molit ćemo i za sebe da nam Bog pokaže, što trebamo činiti, kako se odlučiti kad dođe čas. Za sebe pak već sada znam (s. Nepomucena) da bez te naše zanemarene djece negdje drugdje u tako uređenoj školi, ne bih mogla biti tako sretna kako sam među ovima. Dok ih umivam, češljam, preoblačim, vidim kako se zadovoljni i sretni ogledaju, ta i za njih se otvara novi sretniji i ljepši život.

Noćne svete ure nismo do tada poznavale. Pitale smo predstojnicu s. Margaretu, kako ćemo raditi i što ćemo moliti. Ona je znala, jer je kao djevojčica uz mamu pred slikom Srca Isusova molila noćni sveti sat kako bi novi majčin brak bio sretan. Kad je bila kod ujaka, pred ulazak u samostan molila je noćni sveti sat."

Poučila nas je: "Svaka molitva je uzdizanje duha k Bogu. Sa čistim, pouzdanja punim srcem se u poniznosti obratila Bogu i njegovoj Majci, s pokorom i svladavanjem, s odricanjem u hrani, piću i spavanju, uključujući i svetu uru. U tim okolnostima, dok ste tako preopterećene dužnostima, ne bi bio preporučljiv post i ostala odricanja, nego se čista savjest dobiva dobrom ispovijedi i odlukom da o našim algerdorfskim sestrama ne ćemo nikada slabo govoriti i ogovarati ih. Uzmimo sve, što je već i što će još u toj stvari doći, kao Božje pripuštanje i plan Božje providnosti, čiji putovi su nam neznani.

Nešto bih vam pak posebno preporučila za stalno, ne samo za sadašnju svetu uru. Ako želite od Boga isprositi uslišanje svojih prošnja, nikada ne molite sa savjesti opterećenom prekršajima protiv ljubavi prema bližnjemu. Isus nas je učio: 'i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim'. Pripazimo na pogreške protiv ljubavi prema bližnjemu, suradnicima, susestri, predstojnici i još tolikima koje susrećemo i nisu po mjeri našega mišljenja i zato im predbacujemo i obračunavamo s njima. Kod toga zaboravljamo da su ti brojni koje osuđujemo, možda Bogu draži, nego mi koje nismo svjesne svoje nečiste unutarnje posude, koju je Isus u času svoga zemaljskoga života osudio.

U osam uvečer, pred blagdan Gospe od ružarija, počele smo dakle s noćnim svetim satima. Preporučile smo Duhu Svetome sebe i svoje molitve upravile Srcu Isusovu. Molile smo izmjenjujući glasno i tiho, krunicu, križni put, litanije, itd. Umetnule smo i čitanje evanđelja. Evanđeoske misli su nam bile poticaj za tihi razgovor s Bogom ili za glasni duhovni razgovor. Sve smo to uključile u srdačne molbe za naše potrebe i planove za budućnost, ovdje u Mariboru ili negdje drugdje, kamo nas Bog pozove za posao koji će nam povjeriti. Uz pouzdanu molitvu dodale smo predanu spremnost: Sve neka se dogodi po planu Božje providnosti."

Nakon nekoliko sati molitve sve nas je obuzeo umor, što je s. Margareta opazila i poslala nas na počinak. Zajedno smo još izmolile molitvu večernjeg prikazanja, koju je vjerojatno sama sastavila (mišljenje je njezinih sestara) te smo je za njezina života molile nakon večernje molitve, a glasi: "Predrago srce Marijino, jer po noći ne mogu hvaliti Boga, molim te, hvali ga ti namjesto mene. Sa svakim otkucajem moga srca prinesi beskrajnu čast presvetom Trojstvu i presvetom Srcu Isusovu. Svaki moj uzdisaj primi kao znak ljubavi prema Tebi i Tvojemu Sinu. Draga Majko, primi me noćas u svoju posebnu zaštitu i blagoslovi me. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen."4

Kad bismo ujutro došle u kapelu, našle bismo s. Margaretu s krunicom u ruci. Klečala je sva pognuta pred oltarom. Zajedno smo izmolile jutarnju molitvu i pošle na misu.

Kod doručka bi sestra predstojnica bila posve smirena kao da nije probdjela noć, kao da nije postila o kruhu i vodi te činila razna svladavanja i pokorničke vježbe, što je samo ona znala.

Sada je pred njom bilo mnogo briga i putova kojima je trebala ići. Već je snovala i planirala možebitnu budućnost samostalne družbe, koja će trebati mnogo važnih gospodarskih, te školskih i odgojnih pothvata. Sve će učiniti i nijednu priliku propustiti; molit će sama i s njom njezine dobre sestre, pouzdat će se u Božju providnost koja sve vodi, da bude sve u korist mladima i na Božju slavu.

Za našu s. predstojnicu počela su mnoga putovanja: najprije gradačkom biskupu Zwegeru, s kojim je o svojim stvarima iskreno razgovarala. Biskup Zweger je pokazao veliko razumijevanje za njezin plan, shvatio je njezin položaj i sam je osobno razgovarao s redovničkim starješinstvom u Algersdorfu. Odredio je da sestre koje namjeravaju ostaviti Algersdorg i prijeći u novu družbu u Mariboru, to učine dragovoljno. To se je pod njegovim vodstvom i dogodilo, kako poručuje s. Nepomucena Ziggal.

Ujedno ih je kao gradački ordinarij razriješio svih obveza kojima su se od početka zavjetovale živjeti u algerdorfskoj redovničkoj zajednici.

S. Nepomucena je također sestrama pripovijedala i o potpunoj suglasnosti, koju su u toj važnoj stvari imali sekavsko-gradački biskup Zwerger i lavantinsko-mariborski biskup dr. Stepišnik. Bez zapleta i sporazumno su sav službeni postupak o zakonitom istupanju sestara iz Algersdorfa po tadanjim crkvenim propisima zakonski uredili. Bila je dakle ustanovljena nova družba Školskih sestara u Mariboru.

Neke starije sestre, kao npr. m. Angelina Križanič, s. Regina Gosak, s. Felicita Kalinšek, sestre Neuwirth Brigita, Gertruda i Fabijana, s. Aleksija Erzar i mnoge druge su čak tvrdile, da je gradački biskup bio naklonjen zamisli, kad mu je s. Margareta protumačila potrebu rada za zanemarene mlade, stoga je podupro sestre koje su se željele odijeliti od Algersdorfa.

Preseljenje novoosnovane družbe Školskih sestara u Maribor, neko vrijeme pak otezala je Zemaljska vlada u Grazu. Po tadašnjem zakonu austro-ugarske monarhije, biskupija nije smjela bez dozvole Zemaljske vlade u kojoj se je nalazila, naseliti nikakvu novu crkvenu instituciju. Uglavnom se je taj zakon odnosio na ekonomska pitanja: tko će tu novu crkvenu ustanovu uzdržavati i odgovarati ako bi zbog možebitne kupnje nekretnina učinila dugove, tko će plaćati, jamčiti, itd.

Konačno je Zemaljska vlada u Grazu izdala dozvolu i to na podlozi pismenoga posredovanja mariborskoga ordinarijata i jamstva Društva katoličkih gospođa, kod kojega je to dobrotvorno Društvo, koje će nova ustanova preuzeti - bilo službeno registrirano. S tim je bila otklonjena zadnja prepreka ustanovljenju i preseljenju nove družbe Školskih sestara u Mariboru. Dogodilo se je, kako je zapisao povjesničar dr. Kovačić o biskupu Slomšeku i Društvu katoličkih gospođa, "da se je iz toga Društva rodio zavod Školskih sestara u Mariboru, koji se razgranao u snažno stablo..." (što je u ovim zapisima bilo već spomenuto).

Kad je Zemaljska vlada u Grazu dozvolila preseljenje, odvažna i poduzetna s. Margareta, oslanjajući se na Božju providnost, odmah je počela planirati povećanje Zavoda: kupnju kuće i zemljišta za zidanje veoma potrebnih objekata za školu, učionice i stanarske potrebe s internatom i samostanom za sestre u Mariboru.

Kod toga su "našoj utemeljiteljici s. Margareti", kako je rado običavala reći s. Nepomucena Ziggal, materijalno pomagale dobre gospođe iz Društva, posebno predsjednica gospođa Brandys i grof Brandys s mnogim uslugama i materijalom (prijevozi, radna snaga). Velika dobrotvorka je pak bila i gospođa Schmiderer i mnogi drugi dobročinitelji. Po pripovijedanju tadašnjih sestara sve to nije išlo bez brojnih teških zapleta i protivljenja. Još su bile noćne svete ure, još post o kruhu i vodi, još pokornički pojas i druga pokornička sredstva, te prošnja do carskoga Beča, do češkog Praga i drugdje po cijeloj Štajerskoj od kuda su se već javljale dobre djevojke za kandidatkinje, pomladak za Školske sestre u Mariboru.

Brigu za mladi naraštaj potpuno je preuzela sama utemeljiteljica s. Margareta Pucher. Za sve to je pak bila potrebna pouzdana molitva svete krunice, zato su sto put klicale Gospi od ružarija: "Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus, kojega si..."

Kako rado su te prve iskušane sestre molile, kako rado su se pokoravale, ta radilo se o stvaranju njihove nove družbe u Mariboru, koja će poučavati i odgajati djecu radi kojih su se odlučile istupiti iz algersdorfske redovničke zajednice i ostati u veoma siromašnim okolnostima u Mariboru.

---------

4 Ovu molitvu je u Repnjama čuo dr. Franc Kimovec te popravio arhaični slovenski. To prepravljeno večernje predanje nosila sam sa sobom u sve podružnice kamo su me slali, i molile smo je.