Molba za pomoć u Algersdorf

Naš rad usprkos svemu nije bio bezuspješan. Već nakon jedne godine su se kod djece, pa i u nekim obiteljima, pokazale vidne promjene. Obiteljski odnosi postali su ljudskiji. Također u Društvo se javljalo stalno sve više djece. Posao je rastao, prostora je nedostajalo, a sve je tražilo veći broj sestara za rad. Od vremena na vrijeme došle bi sestrama u pomoć dobre gospođice iz grada i čestite djevojke sa sela, koje je svojom prijaznošću privukla s. Margareta. Neke od tih pomoćnica su tiho, druge glasno, željele postati redovnice. Ali nisu željele ići u Graz, odnosno Algersdorf, nego ostati u Mariboru.

Posebno je nedostajalo za školu odgojnog i nastavničkog osoblja, stoga je naša predstojnica s. Margareta molila učiteljice iz Algersdorfa.

O tome su nama kandidatkinjama, kad sam godine 1916. došla u Maribor, pripovijedale sestre, ukratko, bez posebnog razjašnjenja, otprilike ovako: "Jer iz Algersdorfa nisu dobile sestre u Maribor, zbog povećanog posla daljnji rad nije bio više moguć".

Predstojnica, s. Margareta je bila primorana o tom stanju obavijestiti predsjednicu Društva groficu Brandys, zatim i biskupskog zastupnika Društva kanonika Kosara.

S. Margareta je odlučno molila neka predsjednica Društva nešto učini, inače će sestre morati ostaviti rad u Mariboru i vratiti se natrag u Algersdorf.

Naravno da se predsjednica Društva iz Lavantiske biskupije s tim nije zadovoljila. Rad koji je pod sestrinskim vodstvom bivao sve uspješniji, trebalo je nastaviti. Ostvarena želja pokojnoga mariborskoga biskupa Slomšeka ne smije zamrijeti.

Predsjednica Društva, grofica Brandys učini prve korake: "Sestara iz Maribora ne damo. Kad su se snašle dosada, bilo u školi bilo pri podučavanju šivanja i ručnih radova i raznih drugih gospodarskih poslova, zašto ne bi i unaprijed našle potporu Društva." I posao će ići naprijed.

S tim se s. Margareta nije slagala. Bila je svjesna toga da su civilne pomoćnice samo privremena pomoć. One su željele postati redovnice, ali ne u Algersdorfu nego u Mariboru. Predstojnica, s. Margareta je samostanska pravila dobro poznavala i znala da se takve osobne želje ne mogu povezati sa samostanskim pravilima, nego su zapreka za ulaz u samostan, jer se ne podudaraju sa zavjetom siromaštva i poslušnosti: "Idem, kuda me starješine pošalju". Izlaz je samo jedan. Ako ne pođe za rukom uvjeriti poglavarice u Algersdorfu o potrebi pomoći barem još triju sestara, posao se ne može nastaviti.

Sestra Nepomucena Ziggal je pripovijedala s. Gertrudi Neuwirth o teškim trenutcima koje su tada sestre proživljavale: "Maribor i djeca su nam tako snažno prirasli srcu, da nas je sama pomisao da ih ostavimo veoma boljela. Ipak smo razumjele da u takvim okolnostima nije moguće više uspješno djelovati. Samo molitva nas je smirila te smo cijelu stvar odano izručile Srcu Isusovu, koje nas je naučilo baš takvu zapuštenu djecu ljubiti i darovati im sve svoje moći. Među sobom smo o toj bolnoj stvari mučale. Šutjela je također predsjednica Društva gospođa Brandys, šutjeli su u mariborskom ordinarijatu. Ali kako se brzo pokazalo, to je bilo samo na izvan. Svi su radili i svatko je na svoj način tražio izlaz iz nastale situacije.

Nad svim tim je pak bio On, koji nas je u taj kraj, k toj djeci pozvao i naučio nas upravo tu i takvu djecu ljubiti. Nadale smo se i vjerovale, da će se sve tako riješiti, kako je odredila Božja providnost."