29. Braća i sestre neka Gospodina ljube iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje1 i neka ljube svoje bližnje kao same sebe. I neka uzvisuju Gospodina u djelima svojim,2 jer ih je zato poslao u sav svijet da riječju i djelom budu njegovi svjedoci i da obznane svima da nema svemogućega osim njega.3

30. Kao što riječju navješćuju mir, tako neka ga još obilnije nose u svome srcu. Nikoga neka ne izazivaju na srdžbu ili sablazan, nego neka svojom blagošću pobuđuju svakoga na mir, dobrotu i slogu. Jer su braća i sestre na to pozvani da njeguju ranjene, povijaju slomljene, povrate zalutale.4 I gdje god bili neka se sjete da su sebe i svoja tijela predali i prepustili Gospodinu Isusu Kristu. I njemu za ljubav treba da se izlože neprijateljima vidljivima i nevidljivima, jer kaže Gospodin: Blago progonjenima radi pravednosti: njihovo je Kraljevstvo nebesko.5

31. U ljubavi koja je Bog6 neka sva braća i sestre, bilo da mole, bilo da služe, bilo da rade, nastoje da u svemu budu ponizni, da se ne uznose niti raduju zbog sebe, niti se ohole u sebi zbog dobrih riječi i djela, dapače zbog nikakva dobra koje Bog čini ili govori i izvodi ponekad u njima i po njima.7 Na svakom mjestu i u svim zgodama neka priznaju da svako dobro pripada Gospodinu Bogu svevišnjemu i gospodaru svih stvari. I neka zahvaljuju njemu, od kojega dolazi svako dobro.8

     ----------

1    Mk 12,30.
2    1P 1
3    Usp. Tob 13,4-6; PR 8-9.
4    Usp. Iz 61,1; TD 58.
5    Mt 5,10; NPr 16,10-12.
6    Usp. 1Iv 4,16.
7    NPr 17,5-6.
8    Usp. NPr 17,17.