Evo me!

16. travnja 2019. - 11:18 -- šsf

U subotu, 13. travnja, u samostanu sestara franjevaka na Lovretu, održana je duhovna obnova za mlade, koju su vodile Ružica Đonlić, Iva Ivković Ivanišević i s. Lidija Bernardica Matijević. Učenica Zdravstvene škole iz Splita piše o svom iskustvu.

Ovim susretom bili smo pozvani osloboditi i očistiti dušu, osloboditi se grijeha, tereta i svakog pritiska kojeg nam nameću brojne obaveze i dužnosti. Imali smo priliku osloboditi se, i što je najbitnije, povezati se s Bogom. Čovjek može pronaći sebe onog trenutka kada se poveže s Bogom i kada je u stanju osluškivati tuđe potrebe, misli, te im biti na pomoći. Mi smo naš susret započeli time što smo se otvorili jedni drugima i na zaziv našeg imena odgovorili EVO ME. Time smo stvorili veliku mrežu odnosa. Ali ta mreža nisu bile obične isprepletene niti klupka vune. To je mreža koja nas drži povezanima i obvezuje nas brinuti se o njoj, nadograđivati je, jer ondje gdje završi jedan, započinje novi put. Samo jedan neoprezan korak može ugroziti cjelovitost mreže, zatresti i rasklimati odnose. Dogodilo nam se i to, ali ipak, nijednom nam se mreža nije raspala. Pitam se zašto? Na to sam pitanje ipak našla odgovor. Bez obzira koliko nas snažan vjetar uzdrma i poljulja, trebamo se prepustiti Bogu, koji blagoslivlja čovjekov trud. On je tu da nas umiri, staloži i dade snage da se dignemo svaki put kada padnemo i pokleknemo.

Nastavili smo simboličkim slaganjem svojih „svjetova“. Drugima smo otkrili sve što nas predstavlja, opterećuje, straši, ali i raduje. Onda smo simbolički jedni drugima nešto donijeli u njegov „svijet“, kako to zaista i biva u životu. Pokazalo se da, bez obzira poznavali mi ili ne neku osobu, uvijek ćemo na neki način osjetiti što joj nedostaje, ili što ju usrećuje, jer Bog tako djeluje kroz nas. Taj dio puta smo lagano privodili kraju tako što smo otpetljali mrežu i odabrali što iz svog „svijeta“ nosimo sa sobom, tj. s kojom mišlju nastavljamo dalje.

Sve smo to predali Bogu, moleći ga za milost i oprost. Euharistiju smo započeli pjesmom, dobrom voljom i nakanom da Mu se zahvalimo za sve u životu: što nas je stvorio, što nam je ucrtao baš ovakav put i na njemu dao križ kojeg je odredio, jer samo On zna za što smo sve sposobni.

Naravno, ne bi sve to bilo potpuno bez dobrog ručka, spremljenog s puno ljubavi, kojeg smo blagovali sa zahvalnošću. Nastavili smo dalje uz svjedočanstva o obraćenju, Božjem pozivu, životnim preprekama, vjeri, ufanju, predanosti, odanosti Bogu, poslu i dužnostima, te čvrste poučne priče o važnosti međusobnog poštivanja, jednakosti…

Kako je vrijeme prolazilo bližili smo se kraju. Zaplesali smo zajedno, iako nam u početku ples nije bio jasan. Naše drage voditeljice su nam pokazale da je upravo taj ples naš život. Sve započinjemo laganim hodom u kojem nailazimo na brojne probleme, ali tu su nam drugi ljudi koje hvatamo čvrsto uz sebe i zajedno s njima idemo na putu do Boga, koji nam u konačnici pomažu u svemu.

Na kraju susreta svatko je rekao svoj dojam, zaključak i osjećaje, što je bilo fenomenalno, jer su dojmovi bili nevjerojatni. Pa da i ja kažem svoj i zaključim cijelu priču:

Život je jedan, dan od Boga, darovan s razlogom upravo meni, tebi, vama…. svatko je dobio drugačiji put i drugačiju zvijezdu jer smo svi stvoreni za nešto drugačije, ali na svoj određen način posebno i specifično. Svaku osobu treba cijeniti, poštivati i nikada ne smijemo gledati nekog manje vrijednim od nas jer je možda ta osoba puno, puno bolja od nas i nikada ne znamo koji splet okolnosti ju je u životu doveo do takvog stanja. Život je nepredvidiv, ne znamo što nas čeka sutra i zato se trebamo zadovoljiti s ovim trenutkom i u njemu biti zadovoljni sobom, cijeniti sebe i druge, davati se i činiti dobra djela, jer Bog vidi sve.

U svaki dan treba zakoračiti s mišlju: „Bože, hvala ti što si stavio pred mene još jedno jutro, još jedan dan, pun prepreka, pun ljubavi i sreće, dobrih ljudi i prijatelja. Dozvolimo Bogu da govori kroz nas, da nas vodi, upravlja i učini sretnim“.

Ivana Ujević