Dnevne molitve

"Sestre, kako bogat je naš dan kad ga počnemo s molitvom i svetom žrtvom. Združena s Božjom Majkom zahvaljujem se Bogu za milosti, koje nam dariva u ranom jutru. Molim da bude s nama cijeli dan, kad nas zove dužnost na posao, koji nam je odredila Božja providnost. Radimo ga na slavu Božju, u korist mladima koji su nam povjereni i za naše osobno posvećenje. Neka s nama bude Božji blagoslov. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen."

Tako je s. Nepomucena Ziggal pripovijedala s. Gertrudi Neuwirth i još nekim sestrama, da je tako jednom poslije doručka i jutarnjeg blagoslova m. Margareta rekla svojim sestrama.

U mariborskoj je zajednici jutarnja molitva počinjala s "Anđeo Gospodnji" i završavala s litanijama svetoga Franje. Nakon toga slijedila je Jutarnja i Pohvale na latinskom, a nedjeljom i blagdanom s korskim pjevanjem. Nakon oficija slijedila je molitva Duhu Svetome, pola sata razmatranja i sv. Misa.

I podnevna je molitva započinjala s "Anđeo Gospodnji". Slijedio je ispit savjesti i jedan Čas, za taj dan određen, na latinskom. Nakon ručka je bio pohod Presvetom Sakramentu i obavezna jednosatna rekreacija, zatim opet poklon Presvetom, Gospine litanije, a onda odlazak na popodnevni posao.

Uvečer: Litanije Srca Isusova, Večernja i Povečerje na latinskom i večernji pohod Svetom Sakramentu, na kraju još razni večernji poslovi, dok ne bi samostansko zvono pozvalo na večernju molitvu krunice, što je bilo obavezno za svaku samostansku obitelj. U večernju molitvu je bio uključen i ispit savjesti, večernje čitanje točaka za jutarnje razmatranje, pozdrav Svetom Sakramentu, odlazak na počinak, za koji je bilo određeno punih sedam sati. Prije i poslije jela je bila molitva na latinskom, a sve ostale zajedničke molitve bile su na slovenskom. Za vrijeme jela bilo je obavezno čitanje pobožnog štiva, stoga je stroga šutnja bila obavezna, bez bučnog pomicanja sjedalica, klapanja jedaćim priborom, itd. Dvorenje kod stola odvijalo se u tišini, mirno, bez buke, sve po propisima lijepog vladanja za stolom.

Moljenje i pjevanje psalama kod zajedničke molitve na latinskom bilo je tada uobičajeno u mnogim redovničkim zajednicama. Sjećam se da je nas novakinje (počela sam novicijat 1919.), na probama za pjevanje, orguljašica s. Lamberta, rodom iz Koruške, naučila lijepo moliti psalme na latinskom.

Kada je uvedena molitva časoslova na narodnom jeziku, dr. Fr. Kimovec nas je naučio dobro i skladno recitirati psalme na našem jeziku. Doista, on je naglašavao da recitiranje ili pjevanje treba izvoditi svečano, mirno, bez žurbe. Uspoređivao je molitvu sa žuborom potoka, koji mirno žubori Bogu na slavu.

Djevojke koje su ulazile u kandidaturu, još nisu bile članice trećega reda sv. Franje. To bi postale stupanjem u samostan. S tim bi preuzimale sve obveze (molitvu, post, itd.) po propisima pravila za svjetovni treći red.

Kako je poznato, biskup Slomšek (Kovačić, str. 246) ustanovio je crkvenu bratovštinu svetoga Ćirila i Metoda za jedinstvo kršćana. Godine 1852. 1. srpnja, papa Pijo IX. potvrdio je tu bratovštinu i obdario je oprostima. Ubrzo se raširila u druge zemlje i dobila na tisuće članova. U tu bratovštinu su bile upisane i Školske sestre, tadašnje i one što će kasnije doći, sve do godine 1941., kad su bile u ratu prognane iz kuće matice u Mariboru. Do tada smo kod večernje molitve obavezno molile Očenaš, Zdravo Mariju i zaziv: "Sveta Marijo, moli za nas, sveti Ćirile i Metode, molite za nas i za vjeru apostolsku." Nakon te godine je ta molitva prešla u pojedinačnu molitvu nas starijih sestara.

Ako mislim na vrijeme (1916.) kad sam kao kandidatkinja došla k Školskim sestrama u Maribor, moram priznati da sam bila začuđena nad pokorničkim duhom zajednice (prije toga sam imala kontakt s još dvije redovničke zajednice), šutnjom, radišnošću, iskorištavanjem vremena, bez brbljanja i dangubljenja, te nad molitvenim životom Školskih sestara. Gdje god sam ih susrela, bilo na putu od samostana do škole, na hodnicima, stubama, u praonici, šivaonici, kod poslova u vrtu i drugdje, na raznim putovima izvan samostana, na "prošnji", posvuda sam opazila da su u molitvi micale usnicama, da prsti prebiru zrna velike krunice, koju su obavezno imale obješenu na pojasu, na pascu s tri uzla, koji podsjećaju na tri redovnička zavjeta.

Da se molilo na putu u crkvu i natrag, na poslu, idući na posao - bilo mi je poznato već kod kuće. Naše tete i starije žene, koje su dolazile k nama na rad, molile bi - kad bi u zvoniku udarao sat - neke "molitve satova" povezane s Gospom, "koja je tražila Isusa, kojega je bila izgubila", koja je "tkala i šivala haljinu" za Isusa koji je sa svojim učenicima išao na Veliki četvrtak "čitati svetu misu", kojega je Juda "za krvave krajcere" izdao, kojega je Pilat "dao bičevati" i na križ propeti, gdje je strašnom smrću nama raj zaslužio.

Poznavala sam majku brojne djece, koja je čak uz vedro vode, što ga je na zdencu napunila i dignula na glavu te ga doma nosila po strmom brijegu, uskliknula: "Neka to bude na čast Svetoj obitelji, da se ne budemo svađali i da se volimo!" Pred svakim seljačkim i drugim poslom običavala je domaćica pa i domaćin reći: "Bog i sveti križ Božji!" Ili: "Neka bude za sreću moje djece, za sina koji je u vojsci", itd.

Takvi molitveni običaji su sa seljačkim djevojkama došli također i u samostan gdje su opet i nove preuzele. Kad smo kao kandidatkinje bile dodijeljene na razne poslove za pripravu hrane ili nekamo drugdje, u praonicu, kod glačanja, gdje je bilo potrebno sve za gotovo 400 osoba, svugdje smo molile krunicu i brojile: u drugom koru anđela … u petom koru anđela … u devetom koru anđela... Naravno kod teških i odgovornih poslova nismo molile, nego smo samo dobrom nakanom (neka bude sve na veću slavu Božju i spasenje duša) posvećivale. Ako mislim na bezbrojne majke i očeve, mladiće i djevojke, koji su se tako pripravljali na posao s Božjom pomoću i nadom u blagoslov odozgor, to je već bila "neprestana molitva" slavenskoga naroda. Možemo se samo pitati, zašto i čijom krivnjom su se počele te spasonosne molitve napuštati i danas ih više ne čujemo.

O molitvi m. Margarete je pripovijedala učiteljica dječjeg vrtića s. Regina Gosak: "Poznato je da se djeca među sobom prepiru, katkada se i za kose potežu. U prvo vrijeme bilo je više takvih primjera kad su sestre morale nadzirati mnogo djece s ulice. U jednoj grupi bile su dvije djevojčice iz iste ulice koje su se u tom posebno isticale. Katkada ih je bilo doista teško smiriti i rastaviti. Krivila je jedna drugu. Majka Margareta bi, kako se već više puta kod takvih prigoda događa, rekla poznatu izreku, da su za svaku prepirku potrebna dvojica. Kad bi jedan mučao, ne bi bilo prepirke. I dođe jedna od dviju 'takmičarka' opravdati se m. Margareti, da bi ona zašutjela, ali da ne može. Majka je djevojčicu koja se kajala pomilovala po glavici i savjetovala joj neka moli. Majka je, naime, kod toga savjeta mislila neka dijete moli da bi dobilo snage za svladavanje. Djevojčica je taj savjet shvatila doslovce i na svoj način. Kod prve prepirke, koju je počela njezina suučenica, lijepo se prekrižila, sklopila ruke i počela moliti Očenaš i Zdravo Mariju. To je malu svađalicu tako zaprepastilo da je razrogačila oči u m. Margaretu te počela i ona moliti. Prizor je bio vrijedan promatranja i odobravanja. To je još drugu djecu potaklo da su se u sličnim situacijama tako ponijela. Majka je vjerojatno dodala da se takva molitva preporuča ne samo djeci nego također obiteljskim i drugim skupinama..."

Bilo je to godine 1921., kad sam se iz Velikovca u Koruškoj, nakon plebiscita vratila u Ljubljanu, da bih nastavila prekinuto školovanje. Stanovala sam u Marjanišču, gdje je kućna predstojnica bila s. Terezija Hanželič, kasnije vrhovna predstojnica Školskih sestara. U našoj zajednici je bio običaj, da je svake prve nedjelje u mjesecu bila propisana duhovna obnova, koju je vodio svećenik ili predstojnica redovničke zajednice. Tada je to bila m. Terezija Hanželič. Tadašnja prva nedjelja u listopadu se poklapala s blagdanom Kraljice svete krunice. M. Terezija je na to vezala i duhovnu obnovu. Nagovor te prve nedjelje bio je barem za mene neobičan. Zabilježila sam sebi neke misli koje sam željela sačuvati za budućnost.

Kad sam pred više mjeseci među svojim stvarima našla dio stare bilježnice sa zapisima iz mladih redovničkih dana, posebno sam se zaustavila na mislima o svetoj krunici iz nagovora koji je m. Terezija imala za mjesečnu duhovnu obnovu u mjesecu listopadu u Marjanišču. Jer je s. Terezija u tom nagovoru upotrijebila događaj vezan za utemeljiteljicu naše družbe m. Margaretu, pokušat ću ga u cjelini prenijeti iz svojih "Uspomena" baš zato jer se odnosi na našu veliku "promicateljicu svete krunice", kako ju je nazvala m. Terezija.

Dogodilo se to za vrijeme nedjeljne rekreacije. Mlada novakinja i dobra matematičarka (možda je to bila sama m. Terezija) je m. Margareti pripovjedila, kako je sa zanimanjem jednoga dana promatrala sestre i kandidatkinje kako mole tijekom dana kod posla, hodanja, pa i kod zajedničke molitve svetu krunicu; nabrojila ih je veliki broj. Zato joj je palo napamet da bi Školske sestre uzele još naslov: Sestre "od svete krunice". Jer je to bilo više u šali, na rekreaciji, sestre su se na taj prijedlog nasmijale. M. Margareta je prekinula smijeh i upitala novakinju: Što mislite, koliko je tih sto ili još više krunica odgovaralo propisima, koje je dao sveti Dominik, za kojega misle da ga je sama Gospa naučila moliti krunicu? Koliko ih je uistinu bilo izmoljenih pobožno, sabrano, promišljeno? Ne ide se za tim, kao uopće kod molitve, koliko izmolimo, nego kako molimo. Još nisam bila u samostanu kad sam čula da je godine 1218. do 1220. učenik svetog Benedikta, Poljak o. Hijacint, redovnik benediktinac, ustanovio u Brežama u Koruškoj samostan benediktinaca i naučio Slovence na njihovom jeziku moliti sv. Krunicu.

Taj benediktinac je naglasio da ne smijemo zaboraviti da je krunica usmena i misaona molitva. Dok usta izgovaraju molitveni obrazac, misao i srce moraju se baviti otajstvom, koji donosi krunica. I naglasio je, da su deseci Zdravo Marija, moljeni i razmatrani, lijepa i Bogu draga molitva. Ako se pak mole napose od otajstva krunice, onda to nije krunica.

Završila je tako: Stoga, drage sestre, rado, gorljivo i sabrano molimo krunicu. Molimo je zajedno, pojedinačno, kod posla, u zdravlju i bolesti, na našem putu, za blagoslov našega rada, za obitelji, za domovinu, za svetu Crkvu, za svoje žive i pokojne i za sve potrebe.

Predstojnica, s. Terezija je za zaključak nagovora duhovne obnove za mjesec listopad još naglasila, kako je bila m. Margareta gorljiva moliteljica krunice. Sjećala se raznih zajedničkih poslova s njom, raznih zajedničkih hodanja u prošnju. Čim bi vrijeme dopuštalo, počela bi moliti krunicu. "Bit će nam velika duhovna korist, budemo li je nasljedovale i time davale čast Bogu i Gospi od ružarija".

U samostanskoj zajednici molile smo krunicu dotičnog crkvenog vremena: u došašću radosnu, u korizmi žalosnu, a u uskrsnom vremenu slavnu. Ali bilo je i promjena.

Četvrtkom smo molile krunicu Presvetog Sakramenta, koja je imala sljedeće zazive:

  • koji neka nam oživi vjeru,
  • koji neka nam utvrdi nadu,
  • koji neka nam ražeže ljubav.


Nato je slijedilo deset Zdravo Marija s pet otajstava:

  • koji u Presvetom Sakramentu naše duše nasićuješ;
  • koji u Presvetom Sakramentu naše duše usrećuješ;
  • koji u Presvetom Sakramentu naše duše tješiš;
  • koji u Presvetom Sakramentu naše duše čuvaš od vječnog ognja;
  • koji u Presvetom Sakramentu naše duše u nebesa vodiš.


Za vjerne duše u čistilištu:

  • koji neka se u Presvetom Sakramentu smiluje grešnicima, umirućima i dušama u čistilištu.


Subotom, u devetnici za blagdan sv. Oca Franje i za druge redovničke blagdane zajednički smo molile franjevačku krunicu na čast Bezgrješne Djevice Marije. Nakon ustaljenih uvodnih molitava, kao kod svake krunice, slijedilo je sedam desetaka:

  • kojega si Bezgrešna Djevice s radošću nosila;
  • kojega si Bezgrešna Djevice s radošću rodila;
  • kojega si Bezgrešna Djevice s radošću trima mudracima na poklon prikazala;
  • kojega si Bezgrešna Djevice s radošću u hramu našla;
  • kojega si Bezgrešna Djevice s radošću prva nakon uskrsnuća vidjela;
  • koji je tebe Bezgrešna Djevice s radošću u nebesa uzeo i za kraljicu neba i zemlje okrunio.


Po primjeru biskupa Slomšeka m. Margareta je u svoju družbu uvela čašćenje Žalosne Gospe, ili kako su tada znali reći: Gospe od sedam žalosti. Zato krunica Žalosne Gospe ima sedam otajstava. Za svako otajstvo se moli samo sedam Zdravo Marija s odgovarajućim otajstvom:

  • kojega ti je patnju Šimun prorekao;
  • s kojim si u Egipat bježala;
  • kojega si izgubila i sa žalošću tražila;
  • kojega si susrela pod teškim križem;
  • kojega si vidjela kako umire na križu;
  • kojega si mrtvoga primila u svoj naručaj;
  • kojega si žalosna u grob položila.


M. Margareta bi pak još sa svoje strana dodala jednu desetku s molbom: "smiluj se grešnicima, umirućima i dušama u čistilištu".

Sestra Skolastika Žurman, koja je m. Margaretu pred smrt posluživala, pripovijedala je da majka nije zapravo bila nešto posebno bolesna. Samo je naglo propala, onemoćala i djelomično bila nepokretna, djelomice izgubila vid, a još više sluh. Kad bi je sestre posjećivale, uvijek se za svaku zanimala, kako je sa zdravljem, s poslom koji izvršava i slično. Kad bi ostala sama, molila je.

Molila je molitve koje je znala još iz djetinjstva; Očenaše namjesto oficija, a najviše je molila krunicu. Neprospavane noći ispunjala bi molitvom krunice, što je bilo nešto posebno, njoj svojstveno. Noću je s. Skolastika spavala u njezinoj sobi te bi čula kako moli krunicu, a molitva je izražavala stanje njezine duše kao i uvjerenje da joj istječu posljednji dani života.

Prošnje, brige, ispit savjesti i klanjanje, povezivala je sa Zdravo Marijama i otajstvima svete krunice. Sebe, svoje sestre, družbu, svećenike, mlade, obitelji i domovinu, sve je povezivala u "koji se za nas krvlju znojio, zbog mojih grijeha bičevan bio... zbog pomanjkanja ljubavi prema bližnjemu trnjem okrunjen bio... zbog moje tvrdoće prema sestrama, zbog kritiziranja... zbog... tih i onih mojih, naših, raznih pogrešaka... teški križ nosio, ... na križ pribijen bio... Hvala ti jer si sa mnom milosrdan bio... koji si mi kazne oprostio ... koji si moj rad blagoslovio... koji si mi Mariju za majku dao... koji mi u svetoj pričesti sebe daješ... koji ćeš mi po svome milosrđu u mojem posljednjem času milostiv biti..."

Tako se njezina molitva, po vlastitim nadahnućima oblikovala, nastavljala u svetoj krunici dokle joj je lagana upala pluća i smrtna agonija dopuštala. Zatim je još molila zaziv iz svete krunice: "Sveta Marijo, ... moli ... za nas ... grešnike ... grešnike ... sada ... i na času smrti naše." Na kraju je molila više uzdahom nego riječima.

Prijepis iz knjige umrlih, koji je dao biskupijski arhivar prof. Ožingar, glasi:

Margareta Pucher (Marija)
Umrla 6. 3. 1901. u Mariboru.

Pokopana 7. 3. 1901, u Mariboru.
Sprovod je vodio dr. Ivan Mlakar, kanonik.
Uzrok smrti: starost.