Dan bez "briga"

4. lipnja 2015. - 10:31 -- šsf

Za djecu Dječjeg vrtića Jordanovac Podružnica Zadar 30. svibnja obilježen je kao dan bez „briga“. Odlučili smo krenuti na cjelodnevno druženje. Izlet je bio zamišljen kao jednodnevno druženje edukativnog karaktera, kako za djecu tako i za roditelje i odgojitelje. Odlučili smo posjetiti franjevački otočić Visovac i Skradinski buk koji se nalazi u sklopu NP Krka.

Uzbuđenje koje je vladalo moglo se iščitati iz očiju djece koja su se toga jutra u 8.30 sati našla na autobusnom kolodvoru u Zadru. Nakon molitve za sretan put, žamor u dupkom punom autobusu postajao je sve glasniji i veseliji. Nekoliko obitelji koje su išli u „punom sastavu“ odlučilo je ići osobnim automobilima. Doživljaj je bio potpun kad smo stigli pred Visovac. Ukrcali smo se u dva motorna brodića i krenuli put samostana. Fratri su nam priredili topli doček. Na obali nas je dočekao fra Stojan Damjanović, uputio nas u crkvu gdje je trebalo početi misno slavlje. Isti dan va Visovcu je organiziran sastanak braće franjevaca, časnih sestara Franjevačkog svjetovnog reda i Frame.

Misno slavlje je predvodio fra Petar Klarić. Mladi iz Miljevaca i Drniša uzveličali su sv. misu svojim pjevanjem. Nakon misnog slavlja uslijedio je ručak na otvorenom u visovačkom parku. Putem kroz park posjetili smo muzej u kojem smo mogli vidjeti predmete pronađene u okolici Visovca, vrijedne knjige, slike te ostale dragocjenosti. Poslije ručka neki su se okušali u nogometu i košarci, neko vrijeme provodili kupujući suvenire, a ostali su uživali u šumovima valova i hladovini parka.

Oko 15 sati pozdravili smo se s našim domaćinima, ukrcali u brodice te popevši se na brdo iznad Visovca, svi smo se zajedno uslikali za uspomenu. Već pomalo umorni, ali puni dojmova, zauzeli smo svoja mjesta u autobusu, a neki su i malo odspavali. U NP Krka prekrasna je priroda, kao stvorena za istraživanje i promatranje. Upoznali smo nove vrste riba, vidjeli brze bjelouške, smaragdna vretenca i mnoštvo šarenih leptira. Na kraju puta svi smo se smjestili na livadu podno slapa, Skradinskog buka. Uživali smo u igri, razgovoru, druženju, hranjenu životinja i žuborenju vode. Naučili smo puno, vidjeli svašta, a najviše je vrijedilo vidjeti onih četrdesetak pari dječjih očiju koje su, poput krijesnica, sjale od veselja, djecu punu sreće i uzbuđenja koja dijele zadnje zalogaje sendviča s „gladnim“ labudovima. Djeca su se zadnjim atomima snage, ali punih srca, penjala uz stepenice parka do autobusa koji nas je čekao da nas preveze u našu sigurnu luku, naš Dječji vrtić.

Nataša Mance, odgajateljica